Ako je suditi po informacijama s njihove možebitno neažurirane FB-stranice, Wolfbad Squad (barem pod tim imenom) ima iza sebe preko 25 koncerata organiziranih što samostalno, što u kolaboraciji s Beat City, Doomtown Records i Indie emo naočalama. Neki od njih su punili klubove, drugi privlačili pristojan broj ljudi, a treći prolazili nezapaženo. Večerašnji koncert nažalost spada u ovu posljednju kategoriju. Organizator je pravilno procijenio mogućnost slabijeg odaziva publike, pa je binu na koju se nije potrebno penjati smjestio ispred unutarnjeg šanka Močvare. Dobar dio odabiračkog tijela opredijelio se za dnevni program Medike povodom inicijative "Medika ostaje!", a iza toga je u Attacku slijedio koncert Crutchesa i Disbaje koji s večerašnjim koncertom dijeli dobar dio ciljane pank partije.

Za Srbe već svi znaju da nisu Srbi nego "hrvatski pank bend Srbi". Radi svih (šatro) provokativnih sociopolitičkih konotacija koje proizlaze iz takvog koncepta neko vrijeme su plijenili pažnju ne samo pank blogova i e-zineova, nego i mainstream medija. A realno, ponajviše ove potonje nije zanimala muzika nego što li je novoga zakuhao Njec Hranjec nakon pokušaja "opamećivanja" šatoraša čitanjem Zagorkinog romana. Radi toga su Srbi postali bend o kojima je interesantnije pisati i čitati, nego ih slušati. Nakon Njecovog odlaska iz grupe izgleda da Srbi više nisu meta medijskog krivolova na topovsko meso za jeftine političke senzacije. No i dalje među narodom nema značajnijeg interesa za njihovu muziku. Srbi su u koncertnoj praksi izvan svijeta medijskih spinova ostali simpatična i ljupka smijalica za (polu)internu pank ekipu iz Ruta, Klaonice i Medike. Među plemenima iz drugih supkulturnih saveza koje je činilo 20/30 ljudi prisutnih ove večeri, njihova svirka na struju ne okreće pank ringišpil dobre zabave, već izaziva tek poneki podsmijeh.

Srbi se grčevito hvataju u koštac sa svojim raštimanim instrumentima i nekako im uspijeva na trenutke zvučati skladno, iako se nikada ne dogodi moment koji bi ušao u neki "Top 10 band epic fails" YouTube video. Njihovi bratići po disharmoniji iz Biciklića sviraju grozno samo ako su jako pijani, a Srbima to uspijeva i u skoro potpuno trijeznom stanju. Međutim, usviranost kod Srba nije kriterij za skupljanje poena kod publike, već im je "optužba" za neusviranost prvorazredni pank kompliment. Nema sumnje da bi im pank komisija pisala u knjižicu minuse kada bi se svirački usavršili. Njihov glavni adut je upravo taj što same sebe shvaćaju neozbiljno šaleći se više na vlastiti, nego tuđi račun. Dovoljno neozbiljno da bi u slučaju dobrog klika između publike i izvođača ljudi bili spremni od sebe praviti budale i precjenjivati im realnu vrijednost repertoara, a poslije se sami sebi diviti što im zbog toga nije (bilo) žao.

Miyu i Nadia se između pjesama, a i kroz njih same ponašaju kao da sviraju na dementnom dočeku brončano odlikovane paraolimpijske reprezentacije u Cacan Glišićima. Novi bubnjar (Marko iz No No Instigator, ex Šlagvort na kraju i tko zna čega još ex sve ne) je ekspresivno odsutniji od Njeca i previše miluje taj bubanj dok mjestimično trokira u držanju ritma, ali to se ionako sve uklapa u mutnu zvučnu sliku benda. Ono što se ne uklapa u tu "jebe nam se, pričamo gluposti i loše sviramo pank!" spiku su tekstovi nekih pjesama koji se kroz izbacivanje životnih frustracija i stresova pokušavaju bez ironije dotaknuti nekih ozbiljnih tema. A ovakav bend ne bi čovjek mogao shvatiti ozbiljno čak ni da se Miyu te svoje tekstove izderava jasnijim izgovorom. Što reći za kraj nego da ćemo nastaviti pratiti njihovo napredovanje. Ili nazadovanje. U širem kaos pank smislu ionako oba pojma znače isto. A ljudi su mislili da su Srbi socijalno angažirani bend, kakve li kardinalne zablude.

Za headlinere večeri zvane Van Dammes sam gledajući samo banner eventa pomislio da se radi o nekom domaćem zajebantskom bendu kojeg sačinjavaju isključivo dame. Kako li su se samo dovitljivo poigrale riječima na račun belgijskog snagatora, pomislih odmah potom. Međutim, ispostavilo se da su poutorku (jer posrijedi mogu biti samo ako nastupaju srijedom) nekakvi finski pankeri s malim klavijaturama kojima je Van Damme šatro nekakav idol. Teško je povjerovati da je ovaj četverac reproduktivno maslo heroja "Kickboxera" i "Krvavog sporta" kada svi skupa nemaju kilograma koliko Jean Claude mišićne mase. Tehnički sviraju dosta pristojno iako im je bubnjar bio propisno zgažen. Iza svake pjesme je ostavljao palice na doboš, dizao noge na bas bubanj i dahtao iscrpljeno kao da mu je za danas dosta svega. A nije da je išta i počelo. Tu i tamo je netko iz pank trokuta Rut-Medika-Klaonica pokušao nabaciti pogo, a ostatak publike je ostao promatrati bend s istom dozom kultiviranosti kao i prethodni. Ovaj bend je ionako kod nas isuviše nepoznat da bi imao fanove. Može dovući jedino nekolicinu znatiželjnika kojima maštu golicaju opskurna imena iz dalekog svijeta ili im barem pričinjava hipsteroidnu satisfakciju pijuckanje pića pred nečim takvim. Ipak, bend je izgledao kao da se dosta dobro zabavlja. Nisu se držali nimalo umišljeno ili uzjogunjeno, već su znali su cijeniti i najmanji bljesak fizičke aktivnosti i pojačane emotivne ekspresije koji bi se pojavio u publici. Pritom bi odmah srdačno ustupili prvorednoj publici da im prčkaju po tipkama klavijatura ili udaraju nogama po žicama gitare i basa. Momci zasigurno imaju potencijala napraviti dobar tulum pred adekvatno opuštenom publikom, a mi se ove večeri u prosjeku nismo mogli podičiti ubrajanjem u takve.

Nije neobično da poneki koncerti u Beat City/Wolfbad Squad organizaciji prođu okljašteni za brojnost publike, a samim time "uprihode" i financijski minus. Taj nesretni minus je donekle pozitivan radi toga što je socijalno ozračje na njihovim događajima uvijek miroljubivo i svako se osjeća dobrodošlim kao kod kuće (ili čak i bolje ako kuću smatra leglom duševnog nemira, prisilnog konformizma i inih boljki nestabilnog familijarnog ili cimerskog okruženja). Stoga, ne da možemo, nego moramo čestitati organizatorima na ustrajnosti u dovođenju bendova za koje vjerojatno nikada ne bismo ni čuli da ih nam oni nisu velikodušno servirali u milom nam klupskom "dvorištu" pokraj trnjanskog nasipa.

ognjen bašić // 18/05/2017