Lamentacije da se u Zagrebu nema gdje izaći već spadaju u priče za malu djecu. Tko to kaže ili je previše izbirljv ili naprosto nije pretjerano druželjubive naravi. U ovom gradu ne samo da se ima gdje izaći, nego se događaji pogodni za iste ili slične grupe afiniteta često preklapaju. Tako su npr. mnoge metalne duše prošlog četvrtka pronašle svoj koncert godine u krcatoj Tvornici na finskoj atrakciji Children Of Bodom. A oni kojima je dotični koncert bio preskup ili mimo njihovih užih interesa mogli su svoju žeđ za bukom iz mračnih predjela duše utažiti na metal/stoner/doom fešti uprizorenoj u Močvari. Ali ovoga puta posrijedi je bio nešto drugačiji tip fešte. Naime, imali smo prilike svjedočiti vrsti događaja kakvog još nije bilo na ovim prostorima. Radilo se o jedinstvenoj predstavi koja je premijerno objedinila muziciranje i cirkuske točke pod okriljem mračne strane Sile. Samim time se ciljana publika proširila s metalaca i na ljubitelje akrobacijske umjetnosti što je bilo sasvim dovoljno da se za ovu prigodu ograničeni kapaciteti kluba dupkom popune. Tako Močvara nije fasovala za posjećenost zbog Tvornice. Za kulturno-umjetnički program grada nema sretnije pogodnosti od ove kada je vuk sit, a ovce na broju.

Pošto se nije radilo o klasičnom tipu koncerta, bilo bi nezahvalno i suvišno recenzirati nastupe bendova generičkim metodama ocjenjivanja kvalitete izvedbe i zvuka, nabrajanja pjesama sa setliste, ostvarene komunikacije s publikom i širine mosh pita koju su bendovi izazvali. Iako ne možemo reći da su Skroz Over, Negative Slug, Hesperian Death Horse i Umor bili tek puki soundtrack za popraćivanje cirkuskog performansa, ipak je bilo razvidno da je pažnja publike ponajviše bila usmjerena na točke akrobatsko-cirkuskog kolektiva Tricycle Trauma. Koliko sam shvatio, radi se mračnom ogranku (ili kako performerke kažu: "o traumatološkom odjelu") klaunske skupine Triko Cirkus Teatar koji atmosferu umjesto na burlesku i satiru okreće na triler, dramu i horor, ali unatoč plovljenju po tamnoj strani mjeseca i dalje zadržava romantični karakter.

Iako su fotogalerije puno zahvalniji medij za prikazivanje atmosfere s događaja gdje muzika nadopunjuje šumu vizualnih dojmova, ipak ću vam pokušati predočiti kako je sve to otprilike izgledalo. Pozornica je bila prekrivena zavjesom, a ispred nje su bendovi posložili duple setove opreme na kojima su se šutke izmjenjivali. U sredini podija sve do sredine kluba su cure i jedan dečko iz TT-a izvodili svoje točke pomoću raznih rekvizita, pa je publika u više navrata mijenjala svoje pozicije ovisno o vrsti i razmjerima scenskih akrobacija. Dinamične točke poput onih zračnih na trapezu i svili su svu pažnju publike usmjeravali na vizualni dio priče, dok je glazba dominirala u statičnim trenucima performansa poput onoga kada su cure ležale na podu obavijene u "paučinu" (a zapravo u mrežaste zavjese). Najdelikatnija iako ne i najrazigranija točka večeri je bila ona sadomazohističkog karaktera kada su tipa probodenog kukama kroz leđa i noge na špagama dizali u zrak, a isti je stoički podnosio bol dok mu je rastegnuta koža krvarila. Taj čin je mnoge u dvorani natjerao da razjapljenih usta progutaju knedlu u grlu. Nakon što su ga spustili i skinuli s kuka, frajer se nonšalantno odšetao u backstage kao da se vratio sa šetnje psa kvartom. Da ne povjeruješ. Vizualno najatraktivnija točka je vjerojatno bila ona kada su Pedljo i Šola izvele seriju sinergičnog vješanja po trapezu uz toliko elegantni flow da bi se i malom djetetu učinilo da to može izvesti. A valjda je najveći stupanj izvrsnosti akrobacije kada nešto teško izvedivo promatraču izgleda lagano. Nažalost, ne znam kakvu sam uvodnu točku predkoncertno propustio u klupskom dvorištu, ali možemo ziheraški (pritom ne mislim na portal Ziher.hr, hahahah!) pretpostaviti da je Močvara tijekom "Plesa s vatrama" doslovno gorila. Naime, pretpostavljao sam da će program kasniti pola sata od najavljene satnice, jer sam smetnuo s uma da se ne radi o tipičnom koncertu, nego više o predstavi. A predstave nikada ne kasne. Sve u svemu, bendovi i Tricycle Trauma podarili su nam katarzični performans koji nas je na Luciferovom tricikliću s paklene benge provozao tjeskobnim putanjama duše u potrazi za odgovorima na traumatična pitanja. Znakovito je kako je bez ikakvog plana i namjere ovaj tekst zaključno s prethodnom rečenicom brojao točno 666 riječi (ako sumnjate, ubacite u Word sav tekst do druge rečenice ovog odlomka i provjerite stanje na word countu). Priželjkujemo da se najmanje toliko ljudi okupi na idućoj vragu-miloj-a-ni-bogu-mrskoj predstavi Traumatičnog Tricikla koju s nestrpljenjem iščekujemo. Nadajmo se da će nas i tada baš kao i ove večeri držati u tolikoj napetosti od početka do kraja šoua da će ljudi poput mene radije trpiti puni mjehur nego otići na pišanje tijekom trajanja programa radi bojazni da ne propuste ni najmanji dio predstave.

ognjen bašić // 25/03/2017