Ako je do prije početka ovog koncerta došlo do pitanja da li je to dobar način provođenja Valentinova, već tijekom koncerta, a potvrđeno je na kraju, da ne samo da je dobar, već i najbolji. Bez obzira da li ste na tom koncertu bili s voljenom osobom, prijateljima ili solo, ljubav se osjećala u zraku, a u dvorani nije bilo osoba koja nije imala barem malen smiješak na ustima.

Krenuli su domaći ESC Life, a osim novog bubnjara (Andro Jambrošić), imaju i nove pjesme, koje su se sasvim pristojno uklopile među stare provjerene hitove, koje je dio publike iz prvih redova otpjevao s njima. S novim bubnjarom došla je i lagana promjena u zvuku. E sad da li je zbog bubnjara ili grupe kojoj su bili support, ne znam, no učinilo mi se da su malo ubrzali, što je nekim starijim pjesmama oduzelo indie prizvuk i dalo naglasak na punk rock.

Što se sve događalo prošle godine na ovom koncertu, pročitajte negdje na našim stranicama, pa će Vam vjerojatno biti jasnije zašto je bilo nešto manje publike. Ili neće. Po meni, bend koji u svom prvom dolasku napuni neki klub, u sljedećem bi trebao barem ponoviti taj pothvat, ako ne i svirati u većem. Jer, sigurno svatko od nas ima frenda koji nije taj put bio, pa kad mu ispričam da je bilo odlično na koncertu, sigurno će htjeti to pogledati sljedeći puta sa mnom. Na žalost, povijest je pokazala da u Zagrebu nije tako. Mnogi su se bendovi prviputa začuđeni dobrim odazivom publike, u slijedećem ostali začuđeni slabim. Tako je bilo s Nothing ili God is an Astronaut, a vjerojatno ih ima još.

Enivej, kako sam bio spriječen prviput, najavu dolaska Beach Slang dočekao sam s veseljem, jer su me upravo izvještaj i priče onih koji su bili prije godinu dana u Močvari, natjerale da idem vidjeti to čudo od benda. I oni su došli s novim bubnjarem, ali i novom gitaristicom (koja je ostatku benda prije svirke podijelila po jednu crvenu ružu), također već prekaljenim borcima sa scene.

Još je jedna novost kod pjevača, a ta je da više ne pije pivo nego đus-votku. Ne znam da li je pivo prestao piti nakon prošlogodišnje Močvare ili nešto kasnije, ali kužeri kažu da ga je upravo Zmajsko na tom koncertu uništilo. E pa sad nije bio toliko pijan, no očito ga je dovoljno obuzeo alkohol za dobru veselicu. Da imam 25 godina manje, Beach Slang bili bi mi omiljeni bend. Petkom, prije izlaska u grad vjerojatno bih urlikao "It's Friday night and I'm in the basement screaming out my lungs with my best friends", u samoći, nakon "nogiranja" od cure tješio bih se stihovima "All I want are records on my stereo. I'm better off, baby, when I'm all alone. That's a lie."... da sad ne nabrajam sve, no baš sa svakom pjesmom mogao bih se poistovjetiti. Kažem s priličnim brojem godina manje. Ovako sam cijeli koncert proveo cupkajući, mrdajući glavom u ritmu i sa velikim smješkom na licu.

I dok smo mislili da će ovaj koncert proći mirnije od prošlog, bez puno kreveljenja, na bisu smo ipak dobili očekivanu dozu ludila.

Krenulo je s Where's my Mind, standardnom obradom Pixiesa, koju je pjevač zaustavio na pola, da bi napomenuo djevojci u pratnji benda da ima prst na okidaču fotoaparata, za slučaj da se netko iz publike krene maziti. Pa su krenuli ispočetka. Bila je tu i avantura s počecima pjesme Smooth od Santane, koju srećom nisu odsvirali. No odsvirali su Wonderwall od Oasis i Reaper od BOC. Ipak, najveće je iznenađenje uslijedilo kad su nekog iz publike pozvali da otpjeva Boys Don't Cry, a taj je to učinio na efektan način sa zavidnim 100%nim znanjem texta i melodije. Svaka čast! I vidjelo se tad da se nikome nije išlo doma, ni bendu ni publici, no negdje se moralo stati. A ja vjerujem da na slijedeći nastavak ovog serijala nećemo dugo čekati.

pedja // 16/02/2017