Nije zapravo teško opisati očekivanja koja se mogu imati od nastupa Russian Circlesa uživo. Nakon njihovih prije odgledanih nastupa, priča se kristalizira i postaje vrlo jasna: radi se o bendu čiji svaki nastup započinje, traje i završava na vrlo sličan način.

Prije njihova nastupa, za pripremu publike stiže vrlo nahvaljena Helen Money. Teško je odrediti je li ona pratnja svojem violončelu, ili je violončelo pratnja njoj. Njena glazba umara, zvučni zidovi koje konstruira su masivni, ali nastup je očito upravo kao takav proračunat. Od početka, do kratkog interludija koji je uslijedio, njezina pojava poslužila je kao odlično komponirani uvod za nastup Russian Circlesa. Trenutak u kojem trojica svirača izlaze na pozornicu, i, eto, cijeli prostor ispred nje je već ispunjen. Umjereno zadimljen ambijent, i zatamnjena, suptilna rasvjeta se dobro uklapaju u cijeli imidž koji bend provlači za sobom kroz cijelu karijeru: oni su ovdje radi glazbe, a ne radi performansa. Vizualni identitet se ne mijenja. U prvom planu nisu svjetlosni efekti koji bi pojačali učinak glazbe na publiku i ilustrirali ono što se svira, niti su to kostimi, niti tako dobro poznato u glazbu duboko uživljeno skakanje pozornicom u ritmu odsviranog, pa čak niti interakcija s publikom. Zamijetio sam tek sad, niti jedan od svirača nije ispred sebe dobio mikrofon kroz koji bi razgovarao. Komunikacija se svela na odmahivanje rukom u pozdrav na kraju koncerta, i bolje je da je tako. Ćaskanje s cjelinom osoba koje su došle odslušati ovaj koncert bilo bi nepotrebno, jer glazba koju Russian Circles sviraju govori sama za sebe, puno bolje nego što bi mogla išta reći kad bi je svirači objašnjavali, ili između skladbi izrazili što ih je inspiriralo na stvaranje, ili zahvalili divnoj publici na tako velikoj podršci koja toliko puno znači, i sigurno ćemo se vratiti opet. Ili nešto slično tome. I takva minimalna rasvjeta, i zamagljivanje fizičke prisutnosti benda u neprimjetnost oduzima kontrolu nad događanjem bilo kome, osim bendu na pozornici. Od prvog odsviranog tona postaje jasno da auditivni doživljaj ovdje ima primat. I uistinu, zamisao funkcionira. Ne vidi se puno ljudi da snimaju ili fotografiraju telefonima, ne vidi se publika koja kroz ekran dokumentira vizualnu estetiku pozornice i prelamanje reflektora kroz dimnu sumaglicu. Možda djeluje pretenciozno nekome tko ne zna njihov način stvaranja, to da ispred sebe dobije bend koji tijekom koncerta ne prozbori niti riječ, i na kraju nestane s pozornice neprimjetno kao što se na nju i popne. No, kao što gitarist Mike Sullivan u intervjuu za portal Culture Creature objašnjava, svaka skladba nastaje kao sklop segmenata koji se stvaraju mjesecima, a svaki član benda na kraju tog procesa dodaje svoj dio, skroz neovisno, kao da jedan odgovara na pitanje drugog, dok se na kraju ne sklope u cjelinu za koju prosude da dobro zvuči, i onda je to gotov album. Inspiraciju, pritom, kaže basist Brian Cook, pronalaze u glazbenim postupcima šarolikih glazbenika, od Phila Collinsa do Toola ili Neurosisa, prije nego u slikama ili događajima koji bi probudili određene emocije i rezultirali glazbom. Na taj način, nastaje savršen glazbeni larpurlartizam, i remetiti njegovu koherenciju bilo kakvim drugim podražajima osim glazbenih bilo bi nepošteno, pa čak i nepotrebno. Upravo sukladno tome, kao možda i najjača ilustracija tog procesa, najnoviji album "Guidance", univerzalno hvaljen, na naslovnici drži fotografiju vojske koja zarobljenika stoičkog lica vodi na smaknuće. Odraz modernog vremena? Kritika situacije u svijetu? Inspiracija za glazbu? Uopće nikakva, objašnjava Cook, u intervjuu za Spectrum Culture, oni nemaju posebnu muzu koja bi ih inspirirala na stvaranje. Iz takvog procesa stvaranja, ustaljenog već kroz godine, nastaje i veoma ustaljen stil. Russian Circles nisu mnogo učinili u smislu pomicanja svojeg stila od početka karijere prije dvanaest godina. Evolucija je bila tek toliko dovoljna da se mogu uočiti kreativni pomaci i sazrijevanje u glazbenom razmišljanju, koje ipak nije donijelo revolucionarne promjene. Skladbe postaju sažetije s vremenom, jednaka količina misli počinje se izricati u manje teksta. Od oko osam minuta trajanja u početku, one se režu na četiri do pet i pol. Zvuk koji se stvara ostaje gotovo isti, nalik na upečatljivi potpis; a kroz vrijeme pojačava se volja za korištenjem disonanci i uvijanjem upravo matematički iskalkuliranih postupaka u slobodnije strujanje jednako skladnih tonova. Rezultat je vrlo koherentni set skladbi odsviranih na koncertu, koje u nizu glazbenih misli tvoje lijepu i cjelovitu priču što teče ujednačenim tempom, na trenutke opuštajuću u svome narativu, na trenutke neugodnu i opterećujuću, a koja vrlo pažljivo odabire momente ubrzavanja i usporavanja svojeg tijeka. Kao što svaka dobro ispričana priča i treba. I upravo se u tome segmentu ogleda majstorska sposobnost benda kao što je Russian Circles. Moj prvi susret s njihovom glazbom, negdje oko 2008., koji mjesec gore-dolje, dok se radilo o opskurnom bendu iz Chicaga za hipstere ("Russian Circles? Kaj? Pa di to nalaziš uopće?!"), bio je susret s bendom čiji način razrade glazbene teme me fascinirao, a čiji nastupi su na portalima koje nitko ne čita nahvaljeni kao upravo tranzični događaji; o čijoj budućnosti se doduše nitko nije posebno očitovao, aplaudirajući pritom njihovoj sadašnjosti. I uistinu, materijal koji je postojao u to vrijeme otkrivao je maestralno glazbeno umijeće, potpuni nedostatak patetike u izričaju, i divnu sposobnost svakog svirača da upotpuni onog drugog, bez da mu ikad preuzme primat i izbije u prvi plan. Zadržati to na pozornici, i pritom ne pogriješiti, i to kroz sve godine koje su od tada prošle, nevjerojatan je uspjeh. Pa ipak, atmosfera na koncertu teško da se može nazvati tranzičnom, kao što bi neki opisi i recenzije sugerirali. Padanja u delirij izazvan glazbom bilo je tek sporadično, i može se pripisati pojedinačnom doživljaju glazbe, prije nego kolektivnom ludilu. Publika je, primjereno, bila u drugačijem tipu zanosa od onog koji bi se možda očekivao na koncertu glazbe koju se voli opisivati kao (post)metal. Koncentrirana na ono što čuje, i na ono što se pred njom odvija, nije bilo mjesta divljem uživanju u glazbi ili želji da se organizira mosh pit. Od početka, pa sve do kraja, željno očekivanje se pretvorilo u pozorno slušanje, i uživanje u onom što se čuje. Naravno, uz poneko ritmičko kimanje glavom, kao što golub kima glavom dok hoda, kao što se već na (post)metalu radi jer je takav koncertni bonton. I eto, u dvanaest ili koliko već godina postojanja, Russian Circles su dokazali da se radi o bendu čija glazba, ne samo da bi mogla (trebala?) služiti mladim basistima ili bubnjarima kao partitura za vježbu sviranja, nego i koji uz glazbeničko umijeće do savršenstva razvija još nešto, a to je sposobnost sklapanja elemenata u profesionalno razrađenu cjelinu, u kojoj svaki dio služi tome da upotpuni odlični glazbeni narativ koji se servira pred publiku.

johnny mcfearless // 18/11/2016