Već petnaestak dana nakon prve večeri novog programa u Močvari, pod nazivom "Jesi free?", stiže nam i nastavak. U utorak, 20/09 smo tako imali čast pogledati i poslušati Spinifex, a kao predgrupa nastupili su naše gore list Bruno Franz Kafka trio. Koncert je, za razliku od prethodnog, održan u "malom pogonu" Močvare, onom uz šank, što je puno primjerenije s obzirom na broj ljudi u publici. Tko zna, možda se i to s vremenom promijeni. Jer zvuk je puno moćniji na velikoj pozornici. Bruno Franz Kafka trio, koji su otvorili koncert, su zbilja ekipa prekaljenih muzičara. Trio čine Bruno Vidović Vorberger (bubnjevi), Damir Kafka Capri (synth, tenor sax) i Franjo Glušac Franz (el. git.). Njihov nastup u sebi je imao onu esenciju free jazza koja je u prvoj polovici šezdesetih godina utemeljena na liniji Coltrane - Coleman. Iako nisu apsolutno ništa pričali, nekako mi se čini da je njihova glazba sasvim dovoljno govorila. Zanimljivo, čak ni organizator programa, Vid Jeraj, nije najavio izvođače. Glupo bi bilo nešto prepametno napisati o glazbi koju trio svira. Free jazz je forma koju volite ili ne, a ako ste unutra, nekako želite da je nepredvidiva, da se tonovi nimalo ne poklapaju i da vas cijelo vrijeme fura u nova istraživanja. A ovaj trio je to nosio od početka do kraja. Skladbe su svirali bez nekih stanki između njih, jednostavno su išli iz jedne kompozicije u drugu. I sve to imalo je i glavu i rep. Koliko god se bez problema vidi i čuje daje Capri alfa i omega grupe, te njegov tenor (ponekad i melodika) ponajviše nose solo dionice, ostatak benda nije nimalo zaostajao. Iako se ne može oteti dojmu da su ponajviše bili pratnja, bez njih zvuk nikako ne bi bio potpun. Obojica su u pravi trenutak znala izvlačiti iz sebe ono nešto što bi itekako punilo zvuk trija. Da puno ne kakam, Bruno Franz Kafka trio su u najmanju ruku bili za nekoliko koplja bolji od svojih sljedbenika na ovom koncertu.

Nakon njihovog nastupa uslijedila je poprilično duga pauza, u kojoj sam popričao po koju s Matijom iz The Marshmallow Notebooks. Uz ugodno druženje s njim i kolegom Žicom, koji je bio zadužen za fotkanje ovog koncerta, pauza se nije činila toliko duga, ali sam ostao iznenađen toliko dugim praznim hodom između izvođača. A kad su uslijedili Spinifex dočekao me mlačan tuš. Već prvi tonovi saksofona kvarili su mi sve ono eksperimentalno što je naš trio prije njih postigao. Kako da se jednostavno izrazim, bili su mi previše melodiozni. Bilo je tu i bopa, funkyja, math rocka i razno raznih čuda, ali nekako mi je sve bilo začinjeno s prevelikom dozom lijepih i pravilnih, štoviše i plesnih tonova, što je sve ono što uglavnom izbjegavam u jazzu. Uz tu melodioznost zamjerka ide i šaranju po glazbenim stilovima, gdje se stvara dojam da se dečki još traže. Možda je takva šarolikost ono što čini Spinifex, ali osobno mi je to išlo malo previše u širinu. U njihovoj glazbi čulo se kompozicija u kojima sam vukao paralelu s grupom Leb i sol, a bilo je i onih avangardnih momenta koji su vukli na Kojinu Disciplinu. Eh sad, i jedan i drugi spomenuti bend imaju svoju posebnost, čak i u svjetskim okvirima, ali u principu dodirne točke su im skoro poput dva paralelna pravca. Glavnu rolu koncerta vodili su saksofonisti, na altu Tobias Klein (jedan od osnivača grupe) i kao gost na tenoru, John Dikeman. John ima posebnost, a to je da svoje koncerte svira bosonog. Nije da kod nas nema takve ekipe, ali u jazzu je to ipak rjeđa pojava. U jednom trenutku gitaristi je pukla žica i dok je on istu namještao, bend je svirao bez njega. I ne mogu reći da se osjećao njegov nedostatak. Bilo je i trenutaka gdje su se njih dvojica maknuli s pozornice, te ostavljali prostor ostatku Spinifexa (gitara, bas i bubanj) da se malo odmaknu od jazza u math vode. I tu tek vidiš koliko fale puhači. Gitarist je kopirao Hendrix fore, pa se igrao s mikrofonijom ili svirao s bocom, ali sve to nije imalo sviračkih temelja, već mi se više čini da je želio impresionirati publiku. A ako je suditi po publici, i tu mi se čini da se stvorila preslika mojeg razmišljanja o bendu, jer kako je koncert odmicao, broj prisutnih se smanjio bar za trećinu, ako ne i više. Činilo mi se da im je nastup bio malo predug, ali ako ti bend sjedne, onda takva fraza pada u vodu. A meni Spinifex baš i nisu sjeli, iako ne mogu osporiti njihovu usviranost, kao i zvuk koji je te večeri bio bar za klasu moćniji od našeg trija, ali u paketu je ipak falila duhovna nota jazz emocija.

I za kraj, Spinifex imaju basista koji izgledom frapantno podsjeća na Ogija iz Čudnoređa. Toliko da sam pri ulasku u Močvaru uletio čovjeku i počeo mu nešto pričati, a on me blijedo gledao. I brzo mi sinulo da to možda baš i nije Ogi. Još bih imao opravdanje da sam bio pod nekakvim opijatima, ali ovako, baš blamaža. I da, kasnije sam saznao da nisam bio jedini koji je tako popušio.

jura // 22/09/2016