Za one koji to ne znaju, odlazak na koncert u Klaonicu nije uobičajeno iskustvo. Ako ideš prvi put tamo, moraš na njihovom blogu naći mapu sa smjernicama, jer od najmanje tri putova do tamo samo jedan je 100% siguran. A i na njemu kad se kreneš probijati kroz raslinje i ruševine imaš dojam kao da prolaziš jednim od onih postapokaliptičnih krajolika u Doomu ili Quakeu. Poželiš imati i strojnicu kod sebe da se obračunaš s nekim ogavnim mutiranim monstrumom koji će ti izletiti iza ugla i početi te gađati vatrenim kuglama. Ali ništa od toga. Odjednom se ni iz čega nađeš u dvorištu gdje ekipa cuga, galami, ljulja se na dasci lancima vezanoj za granu drveta, te igra ping-pong i stolni nogomet koji osvjetljava mobitelom postavljenim na vrh limenke. Vrlo pitoreskna pank geto oaza, mora se priznati. Pravi rajski vrt na smetlištu pakla gdje se vrijeme do propasti svijeta krati sa stilom. Reci:Klaonica je mjesto gdje underground scena egzistira u pravom smislu te riječi. Štoviše, bilo kakva pozicija iznad podzemlja za ovo mjesto bi značila propast, pošto se radi o poprištu anarho D.I.Y. kontrakulture, autonomnoj zoni koja se principijelno odbija asimilirati s legalističkim šemama regulacije ne samo koncertnog, nego i životnog prostora.

Moram priznati da sam ovoga puta pred Klaonjarom prema statistici vlastitih posjeta zatekao rekordan broj ljudi, njih najmanje stotinjak. Nije me impresionirao podatak da je pred kraj ljeta toliko ljudi u Zagrebu, ali jeste činjenica da su ljudi samo radi ovog koncerta došli i iz nešto udaljenijih krajeva Hrvatske. Bilo je čak i Slovenaca koji su negodovali što isti koncert nije pogođen u skvotu Tovarne Rog (koji se, btw, uspješno brani od rušenja, hvala mu!), a ovdje jeste. Razlog takvog interesa bio je turnejski koncert teksaške akustične folk punk atrakcije Days N' Daze. Kad ugledate ovaj četverac obješenjaka imate dojam kao da 365 dana u godini žive po mjestima na kakvima sviraju. Kao da im je dom gdje god okače kapute. Iako prvi put nastupaju ovdje, zaista su se na klaoničkom terenu osjećali kao kod kuće. U pauzama između pjesama, a bogami i usred istih, prepričavali su anegdote i bacali šale s bezobraznom lakoćom i ležernošću. Kao da znaju svih osamdesetak ljudi koliko ih je te večeri pratilo. Neki od njih su i raspamećeno urlali lirikse svake pjesme kao da je čudno što ostatak dvorane ne izjednačuje poznavanje Days N' Dazeovog opusa s hitovima Miše Kovača.

Nerijetko se desilo da izbije i pogo što je na ovakvim koncertima za mene presedan. Pogo je manje začuđivao radi toga što u bendu ne postoji set bubnjeva, a više radi okolnosti da bend nije imao nikakvo ozvučenje. Ipak, stupanj do kojeg je to pridonijelo prisnom ugođaju tuluma u dnevnoj sobi nije bio dovoljno velik da se pređe preko činjenice da se bend nije čuo dovoljno glasno, osim ako ne biste bili u prvom ili drugom redu tik do njih. To je na momente znalo biti iritantno, jer ljudi u redovima od sredine do začelja su se doimali kao da nisu na istom flooru kao oni naprijed. Osim toga, realno se ne radi o muzici za koju je normalno očekivati da ju ljudi slušaju šuteći. Štoviše, teško je ne galamiti dok ju slušate, jer D&D je angažirana, plesna, pjevna i energična sinergija pjevanja, dernjave, sviranja gitara, ukulela i trube te nešto manje uobičajenih instrumenata poput gutbucketa i rifljače. Kad se suočite s tako otkačenom postavom, znate da je štala zagarantirana.

Svi izvođači/ce su autentični i živopisni u svojoj ekspresiji. Njihov performans je uprizorenje života. Oni su definitivno to što sviraju. Nema laži, nema prevare. Ipak, izdvojit ću ženu na rifljači koja je odnijela pobjedu u kategorijama "čudno, ali neobično" i "gospodarica prstenova". Naime, klasični blues obrazac "sviranja" rifljače je sjesti, staviti ju u krilo te grebati i lupkati po njojzi s dvije žlice. A Meg je dasku za ručno pranje em oblijepila stikerima kao neki gitaru, em ju je držala na remenu stojećki, em grebala po njoj pomoću prstenova na svih 10 prstiju. Možda sam neupućen, ali nisam vidio da itko prije nje to tako radi i smjelo ću ustvrditi da je Meg Gan izmislila novu tehniku rifljanja. Tko kaže da žena nije stvorena da kuha i pere predomislit će se kada vidi kakvu atmosferu Meg umije zakuhati perući po rifljači.

Svoju performersku dovitljivost bend je pokazao doskočivši problemu neozvučenosti na najbolji mogući način. Lažem, najbolji način bi bio da su se naprosto ozvučili. Tada bi se atmosfera možebitno podigla i na epsku razinu, jer je i ovako bila podosta pozitivna i uzavrela. Ali kad su već iz nepoznatih razloga odbacili razglas iz upotrebe, nisu mogli poduzeti bolju akciju od toga da drugu polovicu nastupa provedu svirajući nasred podija okruženi razgaljenim narodom koji je taj potez svesrdno podržao. Sad ih se već moglo normalnije čuti iz svih predjela dvorane. Bend je smišljao sve moguće načine da navede publiku na participaciju, narod im dugo nije dao da prestanu svirati, a kad se jednom to dogodilo, D&D su se stopili s ekipom i party se do jutra nastavio voditi drugim sredstvima.

Po riječima nekoga iz grupe, nastup u Klaonici je D&D-ju bio istovremeno najbolji i najgori do sada. To im u potpunosti vjerujem, jer djeluju kao ljudi koji ne znaju lagati. Možemo nagađati da im je bio najgori zbog (ne)ozvučenja, a najbolji zbog bliskosti s auditorijem, ali jedno je sigurno: kada s koncerta imaš ambivalentne dojmove, znači da je definitivno bio za pamćenje. Siguran sam da će se i ostatak posjetiteljstva lako s time složiti. Neponovljiv koncert, čak i ako ga bend odluči u budućnosti ponoviti. Teško onome tko je povodom ovog giga na Reci:Klaonica odgovorio "neću!".

ognjen bašić // 28/08/2016