Prošle srijede KSET je bio poprište prog rock retromanije. Obilježila su ga dva benda koji nas zvukom vraćaju u 70-te, a oba potječu iz ovog stoljeća. Prvi od njih odaziva se na ime Kaleidobolt. Ovaj Finski power trio svira nekakvu breakbeat varijantu stoner rocka s uplivima laganijih pasaža natopljenih acidom. Bez gotovo ikakve priče svoj nastup odrađuju bez preseransa štujući riffove dostojanstvenim zamasima čupavih glava kakvih se ne bi posramili ni čru metalci. U početku su prve redove pohodili samo dežurni fotografi da bi se dvorana postepeno punila kako je nastup pristizao kraju. Reakcija publike je bila mlaka, ali vidjelo se da gaje poštovanje. Jedina zamjerka bendu je što im pjesme previše nalikuju jedna na drugu što ne može dugo zadržati pažnju mirnog kluba koji ne pokazuje tendencije ka raspašoju.

Kad je Radio Moscow stupio na scenu, KSET je bio ugodno pun od galerije do podija. Svaki instrumentalist ovoga trija majstor je svog zanata što nerijetko i eksplicitno pokaže. Međutim, po glasnoći, oštrini i frekventnosti sviranja odmah je bilo jasno da su bas i bubanj ukrasi oko gitare i njenog vlasnika Parkera Griggsa. On je ujedno i vokalist, ali kad mu slušam vokal ne osjećam nikakvu strast predanosti lirici, već mi se čini kao da iz Parkera netko drugi pjeva "e, pajz'sad ovo!" (jer lik djeluje preskromno da bi to pjevao sebi) ne bi li ti skrenuo pažnju na njegov trenutni solo, lick ili riff. I upravo se o tome radi. Sve što ovaj čovjek ima za reći o svijetu i životu stane na 22 polja Fenderovog vrata. Lik po žicama prebire, prčka, klizi, pili, stišće ih, nateže, čupa, skoro da ih rastavlja na proste faktore, a sve to s lakoćom pravljenja i ispijanja jutarnje kave. Znači, nema onu shreddersku guitar hero facu: "vid' me šta sve mogu otprašiti, jadniče!". Više je u fazonu: "vidiš, mog'o bi' malo prošetati prste" kao da su psi koje vodi u parkić. Svaka Moskva bi ga htjela imati za radio.

Plesati naprosto nisam mogao. Lako bih ja raščistio gužvu i stvorio si prostora za muving. Ali gitara me toliko hipnotizirala da sam mogao samo u čudu pomicati glavu u random pravcima ne skidajući pogled s nje. Kao da je kakva zlatna vanzemaljska ribica koja će mi ispuniti 3 najljepše želje ako ju dovoljno slušam i gledam. Usudio bih se pretpostaviti da je ostatak dvorane osjećao puls koncerta na sličan način. Osim onih koji su pred kraj nastupa lagano napuštali klub, jer im je valjda dosadilo slušati gro pjesama koje zvuče kao jedna velika psihodelična rock/blues solaža. Meni nije. Zatražen je čak i bis. Bio je ispunjen. Bilo je dovoljno. Svirke. A bogami i ljudi. Da sam prije 6 godina rekao ljudima kako je početkom Kolovoza KSET bio pun, proglasili bi me patološkim lažljivcem. Ali izgleda da je to nešto s čime ubuduće možemo računati. I kad je već tomu tako, a još je i toplo ljeto, zašto ovakve koncerte ubuduće ne raditi npr. pokraj Save pod zvjezdanim nebom Trnjanskog nasipa. Tamo bi bilo više prostora za plesanje i općenito za upriličenje svih elemenata folklora minijaturne preslike suvremenog Vudstoka. A upravo je to atmosfera kakvu bendovi ovoga fazona zaslužuju.

ognjen bašić // 04/08/2016