Zagrebačka koncertna sezona se kroz zadnjih par godina polako i sigurno produžuje. Taman sam mislio zapaliti prema moru i onda saznam za ovaj koncert u KSET-u. Grad mi jednostavno ne da odem na Jadran. Ako ovako nastave, morat ću pokrenuti peticiju za referendum da se more dovede u Zagreb. 150-ak ljudi u klubu mi više ne ostavlja dojam da je svako tko nije na moru došao na koncert, već kao da je to tek mali dio onih koji su još uvijek ovdje. Pa da vidimo čemu su isti točno svjedočili...

"Kad ne znaš ništa, a znaš sve, a sve je kurac", što napraviti doli se prepustiti filmu ljetne razbibrige kojeg je ove večeri glazbeno projicirao JeboTon Ansambl. A kad smo kod filma, relativno hrabri mladići, njih dvanaestorica žigosanih pečatom kluba naguralo se u separe ispod galerije i započelo svoju 12 Happy Men unplugged odiseju svijetlom stranom života. Njihov izričaj je opušten, nepretenciozan i pomalo bizaran happy trip zasnovan na obrađivanju odabranih hitova s repertoara svih Jebotonskih bendova. Bez obzira što ansambl čine 12 vokala, 5 akustičnih gitara, bas, cajoon, djembe, violina, trombon i melodika, akustična svirka u svojstvu predgrupe najčešće ni generalno nije u stanju mobilizirati eksplicitnu provalu emocija publike. Tako je i publika na njihov nastup reagirala kao da je većinu veselja koje želi izbaciti pomalo sramežljivo zadržala unutar sebe, dopuštajući da se tek manji dio istoga ispolji kroz blage osmijehe i ljuljuškanje. Zbog toga se čini da je JeboTon Ansambl pogodniji za koncertne aftere po mogućnosti na livadi uz logorsku vatru kada je ekipa u stadiju veće opuštenosti. S druge strane, njihov nastup se zasniva isključivo na reprodukciji materijala. Svaka im čast što je ista bezobrazno ležerna i lišena svih megalomanskih poriva ikad, ali fali im nekih showmanskih intervencija kojima bi publiku potaknuli na aktivnije sudjelovanje, a uopće ne sumnjam da bi se ljudi rado odazvali na suradnju.

A kad smo kod umješnosti pravljenja show-a, Joke su u tome neprikosnoveni majstori. Njihova muzika je i sama po sebi zanimljiva, jer se bazira na crossoveru ska muzike, balkanskih i drugih etno melodija, funky-ja, rapa i punk/rocka. Gitare, brass sekcija, DJ koji skreča ploče i pušta semplove te različiti tipovi vokalizacije u kombinaciji s plesnim groove ritmovima dovoljni su da zadrže pažnju publike izvjesno vrijeme. Ali sve bi to nakon nekog vremena dosadilo da frontman nije uporan u izmišljanju stotina smicalica kako da dodatno animira publiku. Njegova karizma utjelovljuje najbolju kombinaciju izvještačenog scenskog radnika premazanog svim mastima te spontanog i srčanog čovjeka iz naroda. Kad nas traži da singalongamo, dignemo ruke, čučnemo, skočimo itd. ne odustaje dokle god ne vidi da su svi ili dobar dio ljudi zagrizli mamac njegovih smjernica. U neumornom inzistiranju da pjevamo neki refren, melodiju ili uzvik, lik se pravi da svi znamo njihove pjesme, iako realno većinom nemamo pojma kako idu. I što je najbolje, uspijeva nas uvjeriti da bolje poznajemo repertoar nego što mislimo. Raznim trikovima frontman uspijeva zadržati pažnju i aktivnost publike na razini da u najmanju ruku nikome ne bude dosadno. Polazi mu za rukom da izbije kužerske face i izvuče maksimum mobilnosti iz publike koja realno nije za žešća divljanja. Na tome mu treba skinuti sve kape svijeta. Također, kemija među članovima benda je takva da pažljivo osjećajući puls publike točno znaju u kojem trenutku treba napasti žešćom pjesmom, u kojem umiriti laganom, a u kojem iznenaditi obradom Dine Dvornika. Nisu ni rijetki trenuci improviziranog produživanja određenih dijelova pjesama kada vide da je na njih publika uhvatila neki konstantni obrazac gibanja. I čini se da svaki koncert sviraju kao da im je prvi na turneji ili zadnji u životu. U svojoj maratonskoj setlisti Joke naoko ne zna za riječi "taman" i "dosta", ali zapravo su savršeno svjesni trenutka u kojem treba stati. I kad su stali, publika nije tražila bis. Ne zato što su jedva čekali kraj, nego su dobili taman što su željeli. Ni manje, ni više. Savršeno točno to.

Joke osim raznolike i plesne muzike pruža show koji je gotovo apsolutno vođen, a doima se spontanim. Show koji ima savršen omjer zahtijevanja angažmana od publike i prilagođavanja njihovom pulsu. A da stvar bude krajnje fenomenalna, pjesme im nisu općepoznate, ne vrte se po masmedijima niti na internetu imaju neki pretjerani broj pregleda. Za takvo što su sposobni samo najveći doktori scenskog zanata. A kako i ne bili kada su imali prilike brusiti zanat po pozornicama diljem globusa. Radi toga je još fascinantnije vidjeti članove benda kako tijekom cijelog nastupa ležerno piju pivo i rakiju, od srca se smiju i općenito ludo zabavljaju kao da im je prvi put. A radi svega toga profesionalna disciplina sviranja i vođenja showa ne pati. Štoviše, ne doima se nimalo isforsanom, nego toliko automatskom i urođenom da ju niti ne primjećuješ.

Od ostalih zanimljivosti valja izdvojiti i sjajnu merchandise taktiku gdje pjevač za vrijeme nastupa pobaca publici nekoliko majica (jednom od njih su prethodno svi iz benda obrisali znoj i ispuhali nos) i CD-ova gratis, a poslije CD-je možete kupiti prema name your price principu za bilo koji iznos veći od nule. Također, izostao je akustični duo set, kojeg momci imaju običaj prakticirati gotovo sat vremena nakon završetka regularnog dijela nastupa, kao što sam imao prilike vidjeti u KSET-u 2007. godine. Ali to je valjda zbog toga što je JeboTon Ansambl prije njih zadovoljio akustičnu kvotu.

Za kraj se jedino postavlja pitanje koliko Jokeovih koncerata morate posjetiti da vam sva iznenađenja viđena prvi put postanu predvidiva ili vas prestanu oduševljavati. Nadajmo se da se trenutnim tempom posjećivanja Zagreba jednom u par godina ostavlja ljudima dovoljno prostora da ih se ponovo zažele. Osim toga, bend je sklon uvijek ubaciti pokoje novo iznenađenje da osvježe staru spiku. Tako su ovog puta dan nakon KSET-a nabacili u Art Parku svirku u poluakustičnom aranžmanu da popune rupu nastalu otkazivanjem festivala u Donjem Miholjcu. Znaju oni znanje, u to nema sumnje. Mogli su se odmarati i ne raditi ništa, ali oni su svirali. Radi takve hiperangažiranosti vam je bez sumnje jasno da oni ne sviraju muziku, nego ju žive, a i prije ćete povjerovati u autentičnost njihovog stajanja iza svih onih anarho-aktivističkih biltena koje dijele po koncertima. Nitko normalan ne sumnja da će se Joke opet vratiti. Ipak su oni ljubitelji Balkana. I to možda najveći od svih bendova kojima nijedan član nema korijene u ovom dijelu Evrope. Svi su oni Parižani. Ali jednom davno su došli ovdje, oduševili se ljudima i stekli s njima nerazdvojna poznanstva. Ostalo je povijest. I vjerujemo da će trajati dokle god je ovih "jebenih Francuza".

ognjen bašić // 16/07/2016