Osjećala sam se kao da je trideset pet u hladu. A onda se javio echo u mojoj glavi: "trenutno je trideset pet u hladu".

Ne. Ipak je to bio voditelj na radiju.

Jebote, trideset i pet u hladu, a još nije podne. To znači trideset pet po glavi. Ako uzmemo u obzir preostalih pet kolegica koje ured dijele samnom, dolazimo do brojke od dvjesto deset celzija. A s tim se nije zajebavati. Zvuči kao pakao. I bio je pakao. Sjedile smo u tišini. Čekale da prođe revizija. Šutjele smo još neko vrijeme s grčem u želucu zbog nepotrebnog osjećaja krivnje iako smo podsvjesno znale da je sve u redu. Šutjele smo, povremeno otirale znoj sa čela i srkale pretoplu ranojutarnju kavu...

Prošle smo! Woohooo! Istovremeno se odvijalo nekoliko paralelnih priča. Grad je prepun događanja. Odjednom buljim u neki DIY članak na vratima Attacka. Neki dio sjećanja. Stara metalna vrata su se zalupila zamnom, ali zvuk je bio samo jedan. Vrisak. I to je bilo sasvim u redu. Nisam se okrenula iz istih stopa i pobjegla. Baš suprotno. Znatiželjno sam krenula naprijed. Tek oko pola deset je počelo mirisati na događanje. Nikada nisam vjerovala u umjetnost radi umjetnosti. Ne postoji nitko tko se bavi umjetnošću a da mu nije nimalo stalo hoće li to netko voljeti ili ne. Umjetnici su usamljena djeca i svaka njihova gesta je molba za malo pažnje i ljubavi. Prema tome, glazba je, gledano na taj način strogo namjenska umjetnost. Postoji glazba za buđenje, ulijevanje samopouzdanja, postoji glazba za trčanje, za vožnju i liftove; postoji glazba za liječenje pa čak i za biljke; postoji glazba za izlaske i glazba za zalaske sunca, glazba za zaljubljene i ostavljene, glazba za mladence i razvedene, glazba za Jadransku magistralu... postoji glazba uz koju se ljepše vodi ljubav, glazba uz koju se lakše odlazi na počinak, glazba uz koju se neobjašnjivo plače i tajanstveno prisjeća. A bome postoji i glazba za reviziju. Ili protiv nje. S druge strane objektiva gledam u ništa. ██████ . Crnilo... nič. Vidim samo sjene. Obrise nekih ljudskih figura. Želim uzeti kist i ispuniti te kvadratiće. Ali njih je pet od šest. Ponovo ih prebrojim. I nije mi ništa jasno. Tri gitare. A gdje je bas? Možda taj jedan kvadratić treba ostati prazan. Ne znam. Samo slijedim zvuk koji klizi prema distorziranim krivinama na izvore Pilsnera. Ukočila sam se. Pokušavam poslagati kockice. Kada dotakneš vodu u rijeci, ono što dotakneš je zadnje od onoga što je prošlo i prvo od onoga što će doći. Odjednom me hladni blackgaze zapljusne iz zvučnika. Bilo je magično. Zato su neki pametniji ljudi rekli kako se život pretvara u ono što želiš. Ljudi putuju, dive se visovima planina, divovskim valovima mora, dugim tokovima rijeka, širokom prostranstvu oceana i kružnom gibanju zvijezda, hodaju po svijetu u potrazi za nečim uzvišenim, prolaze pored tebe i mene, dive se ničem. S druge strane bare, ali slične žanrovske vode, doduše pomalo filtrirane s težom zvučnom branom i nadobudno sporim odlomcima, stigao je još jedan zakašnjeli black metal val. Old Soul. Očekivala sam splitanje, ali se ono nije dogodilo. Opkoljena morem, u potpunom mraku, sjaj guste svjetlosti na trenutke je naviralo odasvud. Odjednom je iz zvučnika počeo puhati hladan vjetar. Pustila sam ga neka prolazi. Samo neka ništa od mene sa sobom ne odnese. Kao u nekoj drugoj dimenziji... dva sata su prebrzo iščeznula. Kazaljke su se spojile u gornjoj polutki. Otkucala je ponoć. Jedna od misli koja me dugo pratila konačno je dobila svoj smisao. Ne volim pjesme koje volim. Neke od njih postanu dio nas i znamo svaku riječ, svaki akord i potrebno je puno manje od jednog takta da ih prepoznamo u pozadini dok radimo neke potpuno druge stvari. Često sam na zadimljenim tulumima ili kafićima provlačila misao koju sam davno prihvatila kao svoju i uživala kad bih vidjela znakove prepoznavanja. Ne volim slušati pjesme koje volim u današnjem vremenu kada gotovo svi žele imati sve - to zvuči pomalo sektaški i sumnjivo. Teško je shvatiti da netko ne želi posjedovati ono što mu je nadohvat ruke, ali prave stvari ne dolaze tako i oni koji stignu do njih shvaćaju da ih moraju pustiti ako žele ostati uz njih. Tako je i s umjetnicima iz ove priče koji su konačno pronašli put do naše publike i natjerali je na maštanje. Tko nam daje više? A tko nas samo lovi radi svoje zarade? Khm... zabave? Ne znam. Ionako ne volim imati pjesme koje volim.

Volim imati bendove koje volim.

veda // 09/07/2016

> vidi sve fotke // see all photos