Već kad sam putovao do KSET-a pitao sam se koliko ljudi zna da se u našem gradu ove večeri održava finale jednog malog, ali iznimno zanimljivog demo festivala Čuješ?!, koji je ove godine došao do brojke 2. Nakon prošlogodišnjeg finala, u kojem je pobjedu bez puno problema uzeo Brain Production, ove godine očekivao sam nešto napetiju borbu. Osobno sam favorizirao dva benda, čiji nastupi su me oduševili i u polufinalnim borbama, što se na kraju pokazalo kao točna prognoza, jer je razlika između pobjednika i viceprvaka na kraju bila samo jedan jedini, ali iznimno pravedan bod. Večer su otvorili Zagorci Breakdown!, koji su iznimno usviran kolektiv. Kako sam već pisao o njima u polufinalu, neke stvari su se još malo okrenule, ali u onom kontra - nepopularnom smjeru. Breakdown! sviraju hard rock, gdje se dva gitarista, ovisno o pjesmi, izmjenjuju u ulozi glavnog vokala. Zanimljivo je da su oba vokala slične boje glasa, koji ih može svrstati negdje između (bivših) disijevih frontmena i Jacka Whitea. Ono što se pri njihovom nastupu okrenulo na kontra stranu ovog koncerta bila je publika. U polufinalu su u prvim redovima imali publiku koja ih je bodrila, no večeras su ti redovi zjapili prazni. Činilo mi se da je to malo demotiviralo bend, pa su mi svirački djelovali umorniji nego u polufinalu, gdje su se ipak više dali. Probali su već nakon prve ili druge pjesme malo motivirati publiku pljeskom iznad glava, ali nije da im je nešto pošlo za rukom. Tko zna, možda ih je to također malo demotiviralo, jer nekako mi se činilo da se nisu dali, bar ne onako kao u polufinalu. U njihovoj ac/dc riff školi ima dovoljno energije, ali tekstovi na engleskom zvučali su mi prejeftino, bar ono malo što sam uspio poloviti. A na tren sam pomislio da bi im glazba bila puno zanimljivija da je ubrzaju na 45 okretaja. Tad bi to bio jedan dobar punk rock, kojim bi uspjeli malo više razmrdati publiku, koja je te večeri poluzainteresirano pratila njihov nastup. Svirački je kod njih sve na mjestu, ali kompletno gledano, bili su slabiji neg' u polufinalu. Tad je stigao red na prvi od dva benda za koji sam očekivao da bi mogao dignuti kantu u zrak. Standardni rock trio From Another Mother, samo je po postavi instrumenata standardan. Sviraju opasni math rock, a u svojim redovima imaju jednog od najluđih frontmena/gitarista u posljednjih nekoliko godina. Čovjek ima jednostavnu sposobnost da bez problema motivira publiku i digne na noge bilo koji prostor u kojem sviraju. Iza sebe ima sjajnu prateću ekipu, gdje s bubnjarem izmjenjuje vokalne dionice, pa ima dovoljno prostora da se iživljava na gitari, te motivira publiku, a ritam sekcija ga prati i pokriva. Već pri prvim pjesmama frontmen/gitarist uspio je ostvariti kontakt s publikom, pa je objasnio da nema pljeskanja dok ne kaže "odjavna špica" (iako to nakon tog nijednom nije rekao!), pozdravljao je SS društvo, ne ono što bi na prvu pomislili, već kolege iz Slovenije i Srbije koje su došle na svirku, ručice iznad glave također su prošle, je uz njegovuu neposrednost nije bilo šanse da priča ode u drugom smjeru. Zavidnih fizičkih sposobnosti, odbijao se nogama o bočne zidove KSET-a, skidao se, odlazio u publiku i hrpu sličnih sitnica, kojim je uspješno napumpao atmosferu. Ovdje sam možda nepravedno izostavio druga dva člana benda, ali poanta frontmena je da uzme stvar u svoje ruke. Da su sva tri jednako luda, možda bi bilo i malo previše. Ovako je sve na svojem mjestu. I da, definitivno su i svirački bili za klasu bolji nego u polufinalu. Jedna od onih večeri kad im se baš sve posložilo, a kako je bend svojevremeno na Facebook stranici napisao da mu je svirka u polufinalu bila najbolja dosad, s ovom finalnom definitivno su podigli ljestvicu. Njihova glazba, iako je kompleksna za sviranje (čuje se utjecaj Mars Volte), kroz njihovu percepciju stvara lakoću slušanja i uživanja. Znam da sam za vrijeme njihova nastupa pomislio da bi jednak odziv i atmosferu imali da sviraju u nekom narodnjačkom klubu, pred publikom kojoj je vrhunac rokenrola Prljavo kazalište ili Plavi orkestar. Jer From Another Mother svojim nastupom jednostavno stvore atmosferu koju ne možete ne prihvatiti. Nakon njihovog je nastupa bilo apsolutno jasno da je pred zadarskom funk družinom Belleti težak zadatak. Skijaškim žargonom, zamislite da skijaš koji je bio drugi u prvoj vožnji odjednom odskija utrku života i stvori finu vremensku zalihu, gdje je posljednjem jasno da mora dati sve od sebe i do kraja pustiti skiju da stigne do pobjede. Ne znam što se u tom trenutku motalo po glavi ekipi iz Belletija, ali zanimalo me mogu li biti opičeniji i konkretniji od From Another Mother. Prije svega, jer su u polufinalu bili genijalni i svojim izričajem definitivno me osvojili. Belleti peru po funku, ima tu svega, od RHCP, do otočko-dalmatinskog štiha Šo! Mazgoona i TBF-a, presvučeno kroz njihovu osobnu svježinu. Već nakon prvih pjesama vidjelo se da nisu toliko ufurani u nastup kao u polufinalu. Vjerojatno i glavni razlog tome je mladost grupe, egzistiraju niti dvije godine, pa se vidi da im fali koncertnih nastupa preko kojih će steći sigurnost. Svirački to itekako ima smisla, ali u ovom finalu malo su se stisli, pa su i previše pazili da netko nešto ne skiksa, a samim su time manje uspjeli biti fokusirani na opuštenu interakciju s publikom. Basistica grupe bila je najviše povučena i pazila strogo na svirku, ali njeno sviranje je i ovaj put bilo toliko superiorno da je pomela ostatak muške bas ekipe te večeri. Izuzev basistice, koja je svjesno samozatajna, muški dio ekipe bio je previše statičan. Baš se osjetilo da su pod ručnom. Glavni vokal imao je ispred sebe set bongosa, koje u pjesme donose određenu sježinu, ali ovaj put niti to, niti njegova živost i sve ono što bi frontmen trebao imati nije uspjelo izaći do kraja van. Ono što mi je zato sjelo do kraja, njihova je međuglasovna igra, za koju vjerujem da će je i dalje gurati. Nisam siguran kako ih je pak promatrala publika koja ih nije gledala u polufinalu. Činilo se da je publici sve bilo na mjestu i da im se apsolutno svidjelo to kako bend zvuči. Već u prvoj trećini, da se vratim na skijaški riječnik, bend je prosuo prednost iz prve vožnje, a kad su došli do cilja vjerujem da su ipak bili zadovoljni drugim mjestom. Kao opravdanje, uz kratkoću postojanja, treba uzeti u obzir da je veći dio benda u Zadru, dok je bubnjar u Zagrebu. Sva ova kritika tu je primarno da motivira bend, jer nekako vjerujem da je Belleti jedno od onih imena koje će kroz neki period bez problema izgurati samostalnu svirku u KSET-u. Kvalitetu imaju, a uz puno vježbanja, vjerujem da će se moći i totalno opustiti na pozornici. Uostalom, to i oni znaju, i kad dobiju sviračku opuštenost koja krasi pobjednike From Another Mother, vjerujem da će im se zvijezde puno više posložiti. I koliko sam prije samog finala očekivao veliku borbu između dva potonja benda, toliko je bilo evidentno nakon nastupa da će From Another Mother uzeti titulu. Jer iskrenost, energija i sviračka kvaliteta kod njih je izašla do kraja. Vjerujem da su i ostali bendovi bili svjesni da su upravo oni pokazali najviše. Moram priznati da me baš zato iznenadila činjenica da je po glasovima žirija razlika između From Another Mother i Belletija bila samo jedan bod. Iako se na papiru razlika čini minorna, nepravedeno bi bilo da je raspored bio drugačiji. Čestitke pobjedniku, finalistima i organizatoru koji je još jednom pokazao da je pred ovim demo festivalom svjetla budućnost. Sva četiri koncerta bili su ugodno ispunjena, kao i finale. Ono što krasi Čuješ?! je spontanost i opuštenost u kojoj se bendovi osjećaju kao da su kod kuće ili na probi. Jedan od dokaza tome je i zajednička fotka publike i bendova na koje je organizator Čuješ?!-a, gospodin Ugo Stegnjaić, nakon što je proglasio pobjednika, pozvao sve koji su ostali u KSET-u.

jura // 12/05/2016