Rock bendovi u Lisinskom. I to domaći. No..."malo" strani. Do nedavno se to činilo k'o SF. Mogli smo shvatiti da tam' svira Rufus ili Cave. Ali neki bend s gitarama, jako teško.

No nema nekog specijalnog razloga da mladi, alternativni bendovi sviraju uvijek u rupama s diskutabilnom akustikom na lošoj opremi. Grupa entuzijasta, s projektom MIMO prodrmala je scenu sa svojim koncertima u MSU u akustičnoj dvorani, s prijenosom na Hrvatskom radiju.

Hangtime agencija nastavlja tim putem i kreće s organizacijom koncerata u maloj dvorani Lisinski. Nadam se da su i oni i društvo iz Lisinskog, zadovoljni sinoćnjim koncertom barem u pola od zadovoljstva publike i izvođača, te da je ovo samo lijepi početak nečeg dugotrajnog. Zanimljivo je bilo doživjeti spoj publike pod maskama koji su se došli zabaviti uz dvojac Šuput/Lozar i publike, koja je navikla na stajaće koncerte na kojima se može popit cuga i prošetati van na pljugu, ne čekajući pauzu, a koji su došli vidjeti dvojac JR August/Stray Dogg.

Sinoćnje aktere nekako sam samo okrznuo u dosadašnjem im radu. Znam za njih. Otprilike i pravac kojim idu, ali nisu mi se "primili" i nekako sam ih ignorirao dosad. I zbog toga im se ovom prilikom ispričavam. No, čini se da ću nakon odgledanog koncreta, jednog od njih i dalje ignorirari, dok mi je drugi postao skoro pa omiljeni bend. Prema planu, prvo je na pozornicu izašao JR August. Njega je na pozornici, koja je bila uređena ko dnevna soba, s foteljama, WoodyAllenovskom lampicom i naravno instrumentima, čekao veličanstveni koncertni klavir. U trapericama, traper košulji i s Derby šeširom na glavi, ušetao je JR, sjeo i započeo s big Black Limousine. Neosporno je da čovjek zna svirati. Ima i dobar glas. I engleski nije loš, iako ponekad skrene na "jamajčanski", ali on mi te večeri nikako nije pasao u priču. Cijelo vrijeme njegove svirke htio sam pred očima vidjeti Toma Waitsa, a vidio sam Eltona Johna, umjesto Matta Bellamya vidio sam Tim Rice-Oxleya, a to mi se nije nikako dopalo. Žmirkao sam nadajući da će se film promijeniti, ali nije. Srećom nije dugo trajao. Inače ne volim komentirati odijevanje onih na bini, pogotovo ne nakon Horvijevog komentara Vlasti Popić, koji je čak dobio i svoj filmić, međutim ne mogu se oteti dojmu, da je JR, ako u ničem drugom pogriješio u izboru "outfita" za tu večer. Bez šešira ili s kaubojskim šeširom, možda bi mi se prikazao neki klavirista u Saloonu kraj kojeg bi stajao natpis "Don't Shoot the Piano player...". A najbolje bi bio da je svoj šešir upario s crnim frakom...

Deset minuta čik pauze, i par minuta nakon 22 na stejdž izlaze Stray Dogg. Ovaj šesteročlani bend s dvije cure u timu odmah me uveo u njihov svijet i odveo na putovanje tijekom kojeg su mi se događale samo zanimljive i zgodne stvari. Opet sam imao flashbackove, kao i za vrijeme prethodne svirke, no ovaj puta su bile puno ugodnije. Već na prvoj pjesmi, Sail Away ukazao mi se Van Morrison, i podsjetio na njegov irski soul, čemu je uvelike utjecala i violina koja je tako fino sjela u tu pjesmu. Tijekom večeri u filmovima koji su se vrtjeli u mojoj glavi pojavljivali su se Jeff i Tim Buckley, ne nužno tim redom i ne nužno zajedno, no bili su tu vrlo često. A bome se pojavljivao i Neil Young i njegovi Crazy Horse, pogotovo tijekom zanimljivih gitarističkih međuigara, koje su me potpuno razoružale. Akteri, prvestveno pjevač Dušan Strajnić, bili su vidno potreseni i ugodno iznenađeni ovolikom posjetom, pa je bilo i puno emocija prema publici, a bome i prema bendu, "drugarima" i djedu, kojem je posvetio posljednji album, a sve te emocije, bile su vraćene iz publike ogromnim i burnim odobravanjima i tijekom pjesama i nakon njih.

Strajnić potpuno vlada stejdžem, gitarama, a prvenstveno glasom, koji je jedinstven na regionalnoj sceni. U dijelovima u kojima pjeva duet s violinisticom Anom, trebalo mi neko vrijeme da skužim da one visoke tonove u stvari pjeva on, a ne ona. Slično se dogodilo na bisu, kada je solo na akustičnoj gitari izveo Blue Moon, tijekom koje je promijenio nekoliko "spolova", a žmirečki nisam siguran da bi se mogao kladiti da je to sve on otpjevao.

Najavljena gošća, Lovely Quinces pojavila se da otpjeva pjesmu Time, koju su inače snimili s Devendrom Banhartom, a za koju je spomenuo da je bila čudan splet okolnosti, a Dunja Ercegović je nakon toga iskoristila priliku pa je na akustičnoj gitari odsvirala svoju In Time. Simpatičan "intermezzo" iskoristili su članovi benda, odmorivši se na sofi u pozadini pozornice, koju je dotad koristio samo bubnjar u pjesmama, u kojima nije lupao po svom bubnjarskom setu.

Zadnja pjesma regularnog seta 'Till You're Forgotten, ujedno je i zadnja pjesma s novog albuma, kojeg su promovirali (iako su bila pravilno zastupljena sva tri albuma), nakon čega ih je još jedan gromoglasni pljesak izmamio na bis, gdje smo čuli spomenutu Blue Moon, ali prije nje Come Along Wind i Crimson Moon, te za kraj Disappear, s kojom su stavili točku na i jednom odličnom koncertu, kojeg ćemo svi dugo pamtiti. Nakon koncerta, bio je organiziran i "after" u kavani Lisinski uz NLV, međutim, meni je još uvijek PBOA, pogotovo nakon ovakve svirke, pa ju nisam htio kvariti.

pedja // 08/02/2016