Zdravo. Kako se osjećate? Da? 'Ajde, super. Mene nešto jebe žulj na prstu, ali osim toga sve pet. Evo, taman sam sjeo za računalo i spremam se napisati vam izvještaj. I to jedan od onih koje najviše volim pisati, bit će da je to zato što je s jednog od onih koncerata koje najviše volim pohađati. Radi se, naravno, o dobroj staroj dragoj domaćoj punk redaljci. I to u Vintage Industrial Baru (koji u posljednje vrijeme zabrinjavajuće puno prostora daje cover bendovima, mora se reći), gdje pod okriljem Good Vibrationsa jedne takve nije bilo još od desetog mjeseca, tako da smo svi jedva dočekali da se gospodična pankčina tamo prene iz zimskog sna. I prvo što je jadna ugledala nakon što se razbudila, to su bili Srbi. I ništa joj pod milim bogom nije bilo jasno. I potiho me čak zamolila da ju uštipnem kako bi se uvjerila da je zbilja budna. Poslije se malo hvatala za glavu od muke, malo se crvenila od neugode, a bogme je i na sav glas urlala od smijeha. Ako ste iole aktivniji pratitelj naše male punk scene, proteklih ste tjedana već jamačno čuli za te famozne Srbe. Priličan se hajp tu stvorio, svatko već ima neko formirano mišljenje i teoriju o cijeloj stvari. Sasvim banalnom provokacijom putem imena (koja to, realno gledajući, uopće ni ne bi trebala biti) su eto, gotovo pa ni krivi ni dužni, postali glavna tema u kuloarima, a i YouTube klikovi napreduju vrtoglavom brzinom. Koji je njihov cilj? Što nam žele poručiti? Imaju li neki koncept? Zašto to rade? Pitanja su to koja se postavljaju. E pa, tko god je bio na ovom koncertu, savršeno mu je jasno da je odgovor na sva ta pitanja apsolutno nepostojeći. Tako vam boga, jedini način na koji možete ispasti veće budale od njih samih je ako ih uzmete analizirati pod ozbiljno. Njihov je pristup toliko banalan, njihova sviračka tehnika toliko nepostojeća, njihovi tekstovi toliko tupavi i njihov kompletan nastup toliko besmislen i poremećen, da niti jednim svojim aspektom ne bi smio izazvati ništa osim (pod)smijeha. Oni nam se rugaju, rugajmo se i mi njima. Dok sam ih gledao (što je još malo luđe iskustvo nego slušati ih, pogotovo kad je Njec Sonja), razmišljao sam činjenici da je određena količina nacionalno opterećenih ljudi koja bi inače pohodila ovaj gig, isti odlučila bojkotirati zato što sviraju Srbi. Hahahahaha. Zbilja živimo u najglupljem od svih svjetova. Doduše, ovisi o argumentima tih ljudi. Možda poneki nisu došli iz prostog razloga što su ovi grozan bend. E, to se već teško može osporiti. Stvarno su teški raspad. Ali tko ga jebe ljudi moji, to je punk. Kužite? U punku se to smije, to je cijela poanta. Srbi doduše, unatoč internetskom hajpu, tek trebaju doseći koncertni status Biciklića (da, neizbježno se nameću određene paralele među ta dva benda) - da ih ljudi prihvate kao takve pijane raspadajuće budale i raduju se zajedno s njima. Polako, ovo im je bio tek treći gig. Ne sumnjam da će prije ili kasnije u tome i uspjeti. Samo da putem ne nauče svirati, to bi bilo pogubno. And now for something completely different. Ni u snovima ne želim tvrditi da je Ciroza jetre bend koji ima nešto protiv Srba, bilo predgrupe im, bilo susjednog naroda im. No ipak, neosporno je da njihove testosteronsko - huliganske ulične oi/punk himne umiju privući i one koji su s gnušanjem odbijali ući na prvi bend i radije su ispred pili na kiši. To se i dogodilo, i Vintage se skroz fino popunio. Ništa neobično, uvijek je tako kad Ciroza svira. Ne znam kakvo je stanje bilo prije 15 godina kad su počinjali, ali danas je taj bend točno ono na što mlađahni zagrebački panker/skinhead otkida, po svim mjerilima. Ljude ne zanima "pederska" melodičnost, ne zanimaju ih "dosadne" politički osviještene spike, ne daj bože da im se na plejlisti nađe nešto što nalikuje "poganoj" krastčini. Ali daj im malo klošarskih in-your-face himni s kojima se mogu saživjeti, i da vidiš derneka. A Ciroza to radi bolje nego itko drugi, i zato su danas, unatoč popriličnoj neaktivnosti po pitanju proba, izdanja, pa čak i koncerata, možda i popularniji nego ikada. Bitnu ulogu u tome im igraju i dva mlađahna momka u bendu, Janko na gitari i Lule na bubnjevima koji baš ono jebu majke. Tomekov je vokal nekako tanji nego prije, tu i tamo mu se dogodi i da ostane bez zraka, ali to ne predstavlja nikakav problem kad uvijek može gurnuti mikrofon u prve redove i pustiti narod da urla. Jer tekstove svi znaju. Neka se nitko ne naljuti, ali u očima velikog dijela prekjučerašnje publike (a bogme i u mojim), upravo je Ciroza bila headliner. I sasvim je sigurno da bi klub bio osjetno prazniji da njih nije bilo. Tako da je šteta da su za svirku imali svega četrdesetak minuta, pa smo ostali uskraćeni za nešto hitovlja. No, ne može se reći da se nismo dobro izdivljali, ispjevali, ispogali i izuživali. Kada bih se baš trudio pronaći Cirozu neku zamjerku, onda bi to bila činjenica da ne pokazuju naznake stvaranja nekog novog materijala, ali veliku većinu ekipe za to ionako zaboli neka stvar. Bitno da se dobro lumpuje. Treći bend je bio Petar punk. I tek što su odsvirali dvije-tri pjesme, postalo je jasno da večer nekako ide silaznom putanjom. Jebiga, ako se Ciroza savršeno uklapa u ono što narod gotivi, onda je s ovim Bjelovarčanima situacija ipak poprilično drugačija. Kenjkav frontmenov glas, melodični punk-rock pjesmuljci i "ispolirana" svirka ubrzo su natjerali osjetan dio ekipe da se pokupi bilo kućama, bilo u kojekakve zaklone i jazbine. No, zato su oni koji su dotad sramežljivo čuvali leđa ostatku divljajuće škvadre sada preuzeli palicu, približili se pozornici i osigurali da atmosfera ostane koliko-toliko na razini. Kažem "koliko-toliko" jer, unatoč tome što se sada na njihovom Facebook profilu mogu vidjeti zahvale na vrhunskom kaosu, živo se sjećam pjevačevih komentara tipa "'Ajmo ljudi dajte neki pljesak, pa što je ovo?". E da, momak je inače bio u pancirki. Držim da za tim zbilja nije bilo potrebe, ipak nisu toliko loši. Što još? Prvi dio giga je otpao na neke novije i neke manje poznate pjesme, da bi pred kraj krenuli "CMC hitovi" kao što su LSD, Petre Panče, Krv pijem krv žderem i tako to. Te stvari stvarno svi znaju i svi pjevaju uglas, ali se ujedno čini i da su malo zasjenile ostatak repertoara, učinile mu medvjeđu uslugu (svi samo to čekaju, kužite?). Ne znam, Petar Punk je solidan bend za upoznavanje s tom glazbom (kad s 12 godina apsolvirate Ramonese pa želite čuti i štogod domaće), kao i za ljude koji inače i ne slušaju nešto punk pa si puste njih iz zajebancije. Isprva je postojala nada da će, baš poput Hladnog Piva ili Psihomodo Popa, zbog toga što njeguju prilično catchy i pitak stil uspjeti probiti barijeru undergrounda i ući u širim masama pristupačniji teritorij, ali kako godine prolaze čini se da je i za to šansa sve manja. Jer su im svi veći hitovi već prilično stari, a novi ne dolaze. Tako da je to dosta nezgodna pozicija. I to svakom novom svirkom postaje sve jasnije. Inicijalni razlog za organizaciju ove pankerske veselice bilo je nedavno izdavanje novog albuma požeškog benda Loš primjer. Pa su oni, sasvim logično, imali čast zadnji nas animirati. Album se zove Slikovnica i izašao je posljednjeg dana prošle godine. Na njemu se nisu nešto odmakli od provjerene melodične metal punk kombinacije. I to zvuči u redu, iako moram iskreno priznati da mi osobno nije nešto puno ušao u uho. No, za razliku od Petra Punka za kojeg ispada da bolje zvuči kad ih slušaš u toplini sobe, promocija Lošeg primjera je protekla sasvim solidno. Ni oni, da se ne lažemo, ne dijele puno fanova s bendom za kojeg sam vam već objasnio da je privukao većinu ljudstva, ali je dojam da su ipak bili dovoljno toplo dočekani da se operacija može smatrati uspjelom. Naravno da nove stvari nisu izazvale tako jaku reakciju kao ostale, ali to je sasvim uobičajeno - bilo bi čudno da je drugačije. Informacija koju ću vam sad iznijeti je meni iz nekog razloga zanimljiva, lako moguće da vama neće biti. Naime, Loš primjer dolazi iz Požege, koja je naširoko poznata kao meka nekih malo drugačijih, uglavnom krasterskih i sličnih bendova. I članovi benda sviraju, ili su svirali, u mnogima od njih. A stanje u publici je bilo takvo da su najrazgaljeniji i najluđi bili upravo ljudi za koje inače znam da gaje afekciju upravo prema crustu. Tako da izgleda da je Loš primjer bend krastera kojima je dosadilo svirati samo crust, koji svira za krastere kojima je dosadilo slušati samo crust. Eto, sad i to znate. Nakon što su ispromovirali svoje, i prošarali kroz ostale uspješnice, gig su završili sa otprilike 4-5 obrada u nizu. Za moj ukus puno previše, ali naravno da se nitko nije bunio. Pogađate već i da je nastup okončan Fight Backovom Pank pankerima, svojevrsnom požeškom himnom, na kojoj je, kako i priliči, pjevao tko god je htio.

Eto, napisao sam vam izvještaj. Preostaje još samo pokušati baciti neki efektan zaključak, ali to ipak neću zato što sam uzurpirao računalo prijateljičine majke već predugo, pa mi je malo neugodno. 'Ajde, živjeli.

ujak stanley // 05/02/2016