Postoje oni jazz koncerti koji su zbilja poslastica za uši poznavatelja ove improvizatorske glazbe. James Carter je baš u tom uskom krugu, gdje njegova interpretacija uživo ima ono nešto što će svakog dotaknuti. Otprilike kao da gledante Stonese, Kings of Leon, Foo Fighterse ili slična velika imena današnje rock scene, ovaj kultni i legendarni saksofonist (iako mu je tek 47 godina!) upravo je to u jazz vodama. Zato me i ne čudi da je koncert bio rasprodan nekih desetak dana pred isti. Kao predgrupa Jamesu Carteru (nešto što se ne viđa toliko često u Lisinskom) nastupio je projekt DOG (Drums, Organ and Guitars), koji čine Mladen Pejković (bas gitara), Neven Frangeš (orgulje), Borna Šercar (bubnjevi) i Kruno Domačinović (gitara, ex-Majke). Svirka koju su nam isporučili je instrumental na granici između jazza, rocka, funka i psihodelije. Teško da bih ih mogao svrstati u jazz vode, iako imaju donekle sličnosti s, recimo, Billyijem Cobhamom, ali su svirački bili puno više na rock tragu Deep Purple-a. Izveli su, čini mi se, dvije kompozicije, ali svaka je trajala petnaestak minuta. Rijetko viđen rock pristup u malom Lisinskom bio je samo ok uvod u zvijezdu večeri. Čim je na scenu stupio stari znalac zagrebačke publike James Carter s Organ Triom, svi u publici smo jednostavno znali da ovo neće biti običan koncert. Na pozornicu je izišao sa samo tri saksofona i ravnomjerno ih je koristio kroz cijelu večer. Uz njega je jednaka zvijezda bio i orguljaš Gerard Gibbs, koji cijeli koncert nije skidao osmijeh i veći dio koncerta kroz solo dionice bio je ravnopravan Carteru. Za razliku od njih dvojice, bubnjar Alex White bio je malo povučeniji, ali njegovo lupanje bubnjeva imalo je težinu. Alex nije od onih mekanih jazz bubnjara, koji samo drže ritam, već je palicama mazao tvrdo i žestoko, a veći dio koncerta to je radio zatvorenih očiju. Glazba koju je Organ Trio isporučio u svojoj pozadini ima strašno plesni karakter, koji vas ne može natjerati da se isključite iz koncerta, a na trenutke sam imao dojam da doživljavam vantjelesno iskustvo. Nisam siguran koliko lako mogu opisati to što je ekipa na pozornici radila, ali osjećao sam jednu holističku auru oko njih. James Carter kao vođa benda prednjači u tom posredovanju između glazbe i publike, gdje se stvorio dojam da je on svećenik, a mi djeca Božja koja su se upravo preobratila na vjeru. Iako napisano zvuči tendeciozno, koncert je bio baš takav. Rijetko kad na koncertu ulovim auru vođe grupe, zadnji put mi se to dogodilo kad je u Zagrebu svirao Christian McBride sa svojim trijom. Njegova aura sve je prisutne učinila vjernicima i sljedbenicima njegove glazbejer ono nešto što Carter ima podsjetilo me na najveće u povijesti jazza. Recimo, dok je pričao i plesao na pozornici (za vrijeme orguljaškog sola) imao je nešto od mladog Satchma. Za vrijeme izvođenja solo dionica, ovisno o instrumentu, podsjetio me je na najveće, na tenoru je imao snagu Sonny Rollinsa, na sopranu je pak postao Coltrane, a na altu Coleman. Tu ne pričam o kopiranju glazbe spomenutih, već o nadnaravnoj energiji koja je i spomenuti tercet saksofonista učinila besmrtnim i jednima od najvećih u povijesti glazbe. Zvukove koje je Carter proizvodio i eksperimente koje je radio sa saksofonom u kombinaciji s mikrofonima, nisu često viđeni i posebna su priča, što je još jedan pokazatelj zašto je James Carter jedan od vodećih jazz glazbenika. Nakon skoro dva sata, u koja je uključen i jedan bis, koncert je došao svojem kraju. Dobrih desetak minuta nakon koncerta ostao sam ukopan u stolici Lisinskog ne znavši što me snašlo. Čak i sad dok pišem ovaj tekst, nisam siguran jesam li pogodio prave riječi jer James Carter me uvjerio da je glazba poput vjere, pa ako si unutra zbilja te nitko ne može poljuljati. Hvala ti James!

jura // 04/02/2016