Po prvi puta u njihovoj dvanaestogodišnjoj karijeri, The Subways su došli u Hrvatsku. Iako diljem kontinenta okupljaju tisuće i tisuće ljudi na svojim koncertima, u nas su završili u malom pogonu Tvornice Kulture. Ako znamo da je prije par mjeseci jedan Metz svirao u velikom, to je pomalo suludo. No, izgleda da je ta okolnost na kraju ispala jako dobra za sam koncert. Prodane karte su samo brojka na papiru, dobra atmosfera je, sa svakog drugog stanovišta osim ekonomskog, nešto neusporedivo važnije. A reći da su Subwaysi, zajedno s predgrupom Die Mannequin, priredili samo "dobru" atmosferu bio bi understatement tjedna. Od trenutka kad sam kročio u Tvornicu te večeri, bilo je jasno da je narod narajcan, lud i veseo. Bili smo bačva baruta koja je čekala šibicu. A ove dvije grupe su bile ne šibica, nego bacač plamena. Odvesti Die Mannequin sa sobom na europsku turneju, to je potez koji može učiniti samo bend koji jako vjeruje u sebe. Jer ti kanadski luđaci su u stanju ukrasti vam šou u potpunosti. Iskreno, dijelom su to i uradili te srijede. Vjerujem da velika većina prisutnih blage veze nije imala o postojanju i djelovanju tog benda, a na kraju su ipak svi urlikali, pljeskali i zvali na bis (koji nismo dobili, ali nije važno). Predivno je kad te nešto novo od čega nisi imao nikakva očekivanja tako zašamara glasnoćom, energičnošću, ekstravagancijom, ali i kvalitetnom svirkom. Bend je female fronted, i to od strane jedne od jačih frontwomanica koju sam u zadnje vrijeme vidio. Jedna od onih pravih razuzdanih karizmatičnih punk mačaka, na tragu Wendy Williams. Zrači samopouzdanjem i seksipilom, izvija se poput gimnastičarke i pentra po šanku poput striptizete. Dok gledate taj bend, jasno vam je tko vuče sve konce, a još vam je jasnije kad ih proguglate i shvatite da je cura (Care Failure) ove godine najurila cijelu staru postavu i okupila potpuno novi bend. To se po nastupu nikako nije dalo primjetiti, činili su se prilično uhodani. Glazba im je onaj tvrdi, glasni '80s sjevernoamerički punk s teškim rifovima na tragu hard rocka i metala, ujedno i vrlo plesna i zabavna. Iako su više forma nego sadržaj (važnije im je divljati i raditi ogromnu buku nego ponuditi neka naročito uzbudljiva glazbena riješenja), dojam je da je točno to ono što je mladoj, pijanoj i uzbuđenoj publici te večeri trebalo da bi se do kraja zagrijala. Tako da je njihov nastup bio pun pogodak, prava muzika u pravo vrijeme na pravom mjestu. Svima se dopalo, nekako ne sumnjam da će nakon ovoga ponovno uvrstiti naš grad u neku sljedeću europsku turneju. Budete li slušali ovaj bend po doma, vjerojatno nećete ubrati u čemu je fora. Odete li im na koncert, vjerojatno ćete se oduševiti. Zašto? Zbog energije. Malo mi se već gadi uvijek iznova se razbacivati tom riječju (furam se na Sopot), ali, brate mili, stvarno je krucijalna. Nema boljeg dokaza od ovog benda. Pauza prije Subwaysa je potrajala solidnih pola sata za vrijeme kojih su se tehničari u nedogled prešetavali po pozornici i nešto prčkali a ja sam ćaskao s pozamašnom količinom vrlo dragih ljudi koji su, mislim da sam to već negdje gore naznačio, mahom bili vrlo dobro raspoloženi. Činjenica da nas je unutra bilo možda 200 u prijevodu znači da se nije pojavilo puno onih znatiželjnika koji bi samo malo bacili oko, već da se većinom radilo o pravim fanovima koji bi na svaku novu najavu pjesme ciktali od oduševljenja i smješkali se od uha do uha. The Subways su to osjetili, tako da su se i oni puno smješkali i jako jako jako jako puno zahvaljivali. Svi drugi aspekti ovog koncerta zaslužuju najviše ocjene, jedino što neću pamtiti po dobrom je broj puta koliko je (inače vrlo simpatični) Billy s papira na podu koji se nalazio kraj set liste pročitao "Choala vampoonow". I koliko je puta rekao da smo divni i da se savršeno provode. Prijatelju, ako želiš da ti u to stvarno povjerujemo, reci nam to dvaput a ne četrdeset puta. Jer ovako ćemo pomisliti da sereš i bacaš floskule jer ne znaš što bi drugo rekao, a i prilično je naporno. No, kao što rekoh, osim toga su rasturili. Iako bend više nije u naponu snage i nekako iz godine u godinu tonu sve dublje u moru britanskih rock projekata, te su večeri zorno pokazali da još uvijek jako uživaju u onome što rade i da imaju kemije i sinergije na bacanje. Oni su se voljeli međusobno, a i mi smo voljeli njih, tako da ništa nije moglo poći po zlu. Ako nikad niste slušali Subwayse, najbolji način za opisati ih bi bio "engleski rock". Ne želim reći da su tipični ni ukalupljeni, nego samo da imaju taj tako engleski dar za spajanje rock glazbe i punk estetike u nešto što nije punk rock ali je istovremeno i jedno i drugo. Njihova glazba nije opterećena velikim temama niti je naročito promoćurna, ne namjeravaju poslati snažnu poruku ni promijeniti svijet, ne shvaćaju se toliko ozbiljno. Dovoljno im je raspjevati publiku singalong refrenima, rasplesati ih pop hookovima i natjerati ih na pogo povremenim punk riffčinama. I sve im to polazi za rukom kao od šale. Ne postavljaju si letvicu nešto jako visoko, ali ju zato preskaču s lakoćom. Kad smo već kod skakanja, frontmen (i gitarist) je u jednom trenutku skočio u publiku i bivao nošen na rukama, što je, koliko god bilo unaprijed isplanirano, i dalje sigurno highlight koncerta. Sićušna basistica Charlotte je također cijelo vrijeme cupkala i izgledala sretno, dok ćemo bubnjara pamtiti ponajviše po tome što je imao jednu jedinu činelu. Odsvirali su dvadeset pjesama, poneku sa svakog od četiri albuma, a iako je narod definitvno najjače reagirao na one s prva dva, feedbacka nije nedostajalo niti u jednom trenutku. Bis nismo dobili jer su nam objasnili kako mrze tu paradu i da će radije ostati na pozornici i odrokati sve predviđeno do kraja (imaju respekt za to), tim više što u malom pogonu nema backstagea pa se onda bendovi ili moraju provlačiti kroz cijeli parter do drugog kraja dvorane (što je besmisleno), ili se skrivati u WC-u (što je urnebesno). Rijetko kad jedna srijeda ponudi takvu energetsku bombu kao što je bila ova, svaka čast svima prisutnima na detonaciji iste. Ni The Subways ni Die Mannequin nisu bogznakakvi virtuozi ni revolucionari, ali su zato totalni crowdpleaseri koji su uložili cijele sebe za svirku u tamo nekom malom klubu u lijevom gradu. Lijepo od njih. Bilo bi kul kad bismo ih za to nagradili velikim pogonom sljedeći put.

ujak stanley // 12/12/2015