Sedam godina je prošlo od zadnjeg studijskog albuma Ramba Amadeusa, fenomenalnog Hipishizik metafizik. Ovih će dana konačno na police i novo izdanje, dugoočekivani Vrh dna čiji najavni singlovi daju naslutiti da bi se moglo raditi o još jednom remek-djelu. To vam sve pišem čisto reda radi, u biti niti jedna od tih činjenica nema puno veze s time što je Rambo u pratnji svojih Winnetoua (i još jednog) ove subote po šesti put došao u Sax. Naime, velika većina tih pjesama što će se naći na spomenutoj ploči je ljudima koji redovno dolaze na Ramba u Palmotićevu već više nego dobro poznata, tako da bi u tom kontekstu govoriti o nekakvoj promociji bilo potpuno bespredmetno. Ovo je naprosto bilo još jedno u nizu opuštenih druženja jednog od inteligentijih i posebnijih likova na Balkanu s njegovom neopisivo vjernom zagrebačkom publikom (ali zaista, ti njegovi koncerti u Saxu redovno budu slabo oglašavani, valjda u želji da ljudi ne navale na karte toliko da Rambo mora svirati 3 dana zaredom) koja ga već toliko dobro poznaje da tu više i nema onog "vau" faktora.

Ma serem, ima. Bar meni. Gledam ih već milijarditi put, ali i dalje ne mogu a da ne kažem "vau" kad vidim i čujem kako ti ljudi sviraju. To je kao kad ste s djevojkom deset godina ali još uvijek svršavate čim je ugledate. Rambo je kroz godine promijenio masu suradnika, ali sasvim sam uvjeren da je rijetko kad bio okružen boljim muzičarima. I dok se o bubnju još može diskutirati (čisto zato što je Trut ipak institucija), ta nepodonošljiva lakoća kojom gospodin Miroslav Tovirac dominirajući na bas gitari svemu daje smisao je jednostavno frapantna. Nemam dovoljno muzičkog obrazovanja da vam mogu objasniti kako i zašto, ali mislim da je i najvećem laiku savršeno jasno da čovjek jednostavno sabija. Jako sam se prepao bio da je došlo do razilaženja njega i Ramba budući da je na nedavnom (vrlo bizarnom i ultra dugom) tajnom gigu, koji je doduše više sličio na javnu probu, u Melinu bas svirao neki drugi gospodin. Hvala nebesima, ništa od toga - Tovirac i njegove pidžama-hlače i debeli prsti su još uvijek tu.

Koncert je počeo oko 23 i 30 što je u nekom trenutku čak uzrokovalo zvižduke ozlojađene publike koja očito nije mogla dočekati da ponovo ugleda svog cara. Kad je gig krenuo, postalo je jasno ono što je u biti bilo jasno odavno. Rambo je naime definitivno dizelaš i prvih 15-20 minuta svirke redovno prolazi u ispipavanju terena, razlomljenijoj svirci, ne naročito inspiriranim spikama i generalno usporenijem tempu. Moja je teorija da on to radi namjerno kako bi nam malo spustio očekivanja i natjerao nas da pomislimo kako možda i neće biti tako dobro, samo da bi ubrzo počela uzlazna putanja koja nas na kraju redovno odvede do skandiranja i prizivanja na nekoliko biseva. Dogodilo se to dakako i ovaj put, ali atmosfera ipak nije bila toliko ekstatična kao što zna biti. Jebiga, dvosjekli je mač to neprestano koncertiranje na istom mjestu - u nekom ti trenutku narod prestane jesti iz ruke i razvije određene "prohtjeve". Rambo je i u ovom navratu, da se razumijemo, pružio svirku koja se može okarakterizirati najsjajnijim epitetima. Pa ipak, nekoliko spomenutih "prohtjeva" je ostalo neispunjeno. Prvi i apsolutno najvažniji je ovaj - nismo čuli ništa novo! Da, došao je i taj dan kada sam otišao na Ramba Amadeusa i nisam čuo niti jednu jedinu novu pjesmu, čak ni natruhu iste. A i što se tiče stand up dijelova - samo onaj jedan kratak dio o Hamletu koji pita je li pečenje gotovo ili nije je nešto za što mi se čini da je u Saxu prvi put ispričao. I sad, to nije nešto što bi mi ikom drugom palo na pamet zamjerati, ali eto, količina štovanja prema Rambu (koju neupitno imam) očito nije slijepa, već proporcionalno s njom rastu i očekivanja.

Iako je većina izvedenih pjesama nominalno novija, svatko tko pozornije prati Ramba si vjerojatno već sam može složiti popis pjesama koje će se nalaziti na tom novom albumu. Evo naprimjer... Vrh dna je apsolutno genijalna minimalistička mantra o ljudima čija je ambicija veća od talenta... Karakter je ultimativni crowdpleaser i pjesma koja ostavlja najviše prostora za ono što Rambo najviše voli - improvizacije i zajebanciju... U dupe na vašar je jedna od poletnijih njegovih stvari ikad, a koncipirana je na principu call & response što je također savršeno za interakciju s publikom, a bogme je i jebeno urebesno... Privatizovat je klasično Rambovo slanje angažirane poruke kroz karikiranje i ironiju (po sličnom principu radi i Damir Nikšić, sarajevski konceptualni umjetnik)... Pjesma pod imenom Muzika doduše nije izvedena na ovom koncertu ali će biti na albumu, radi se o valjda najljepšem tekstu koji je čovjek napisao... Mačo dalmatino je potencijalno najveći hit, klasična sprdancija na račun dalmatinskih klišeja...Samo, opet si moram skočiti u usta. Potpuno je naime moguće da Rambo pola tih pjesama uopće neće uvrstiti na album već će nas iznenaditi s nekim drugim uratcima. Moguće, ne i vjerojatno. Tekstualno je na nabrojanim stvarima možda i duhovitiji i dovitljiviji nego ikad prije, a fokus je naravno i dalje većinom na ekonomskim pitanjima, ključnoj točki u njegovom stvaralaštvu posljednjih godina. Moglo bi se reći i da mu je stil podosta izravniji, na velikoj većini tih novi(ji)h pjesama koje smo mogli čuti u Saxu je sasvim jasno što je pjesnik htio reći, što se nikako ne bi moglo reći za sve faze njegove karijere. Muzički se pak stvari u prosjeku čine više okrenute progresivnom funku nego jazzu koji je dominirao na prošlom albumu, ali kada bismo ih išli secirati jednu po jednu našlo bi se tu svega od reggaea do one specifične Rambovske pshihodelije koju je vrlo teško ugurati u neku ladicu. No, i dalje je to u globalu sve skoro pa iznenađujuće prohodno i slušljivo, da ne kažem i"lako", hitoidno. Osim tih skladbi, čuli smo i naramak starih hitova, među kojima se posebno isticao Halid invalid Hari u kojem je Rambo pogriješio tekst valjda četiri puta a bend je sve to pohvatao bez da su trepnuli. Dokaz da su nam se svirači malo smorili i da nisu od neke velike akcije je došao na bisevima. Svaki je naime sadržavao samo po jednu pjesmu. Sori Rambo ali znamo te predobro, prošli put si bis svirao pola sata...

Ma joj, izgleda da je problem u meni. Da mi je ovo bio prvi put da sam otišao na Ramba, vjerojatno bih bio oboren s nogu. A ovako se sad igram znalca pa tu nešto cjepidlačim. Bilo je dobro. Nikako drugačije i ne može biti. Ne savršeno, ali vrlo dobro. A i album bi trebao biti dobar čini se. Čut ćemo to vrlo brzo, već za koji dan. A to da će se Rambo Amadeus vratiti u Sax vrlo brzo, to uopće više nije upitno. A to da ću vam i s tog koncerta nekog vraga izvjestiti, i na to se možete okladiti.

ujak stanley // 24/11/2015