Ovo je jedan od onih puta kada započinjem pisati o nekom koncertu a da sam pritom glavom još "u njemu". Dva su dana prošla od nastupa američkog Left Lane Cruisera u malom pogonu Tvornice Kulture, a ja sam i dalje iz nekog razloga prilično siguran da je ono čemu smo tamo svjedočili bio jedan od najboljih koncerata ako ne ove godine, a onda barem ove jeseni. Ima nešto tako iskonski snažno u toj američkoj redneck rokačini, kao nekakva magnetska privlačnost koja vas, naročito dok to slušate uživo, tjera da pomislite kako je to to - nema bolje muzike na svijetu. To su nam ove godine već dokazali Nashville Pussy u Hard Placeu, a ovi su likovi samo dodatno podebljali taj dojam. Puno sam već puta konstatirao kako organizatori u Tvornici najčešće imaju nos za ubosti predgrupu, i ovoga je puta to definitivno bio slučaj. Samo, ima ona shema po kojoj ako sviraš u Tvornici ne smiješ nigdje u gradu nastupati mjesec ili dva prije (štajaznam, možda to vrijedi samo za veliki pogon), očito se ovaj put na to malo zažmirilo. Jer Marko i Darko, oni u zadnjih godinu dana sviraju posvuda bez prestanka. Čovječe, pa čak su i u samoj Tvornici svirali prije samo dvadesetak dana, i sad ih evo opet. Ako ste iole aktivan pratitelj zagrebačke klupske scene, na njih ste već dosad negdje vjerojatno nabasali. Ako niste, ne brinite - Marko i Darko nisu duo umirovljenika koji uz matrice sa sintisajzera izvode starogradske u krčmi na periferiji kao što bi se po imenu dalo zaključiti, oni su žestoki garage blues punk mamojebači koji su svojim zvukom odgovarali zvijezdama večeri kao Ivica Marici, Bospor Dardanelima. Samo da se još malo dotaknem imena - zbilja je očajno. I žao mi je što tako dobar bend ima tako loše ime. Ipak, puno je važnije reći da su, kao i uvijek, pružili vrlo energičan i kvalitetan nastup. Marko dok pegla po toj gitari izgleda kao da mu je srasla s rukama, ali nikada ne ulazi u preseravateljske vode već je našao izvrstan balans između očigledne sviračke virtuoznosti i brzog i jednotavnog garažnog pristupa. Dodajte Darka koji metronomskom preciznošću držeći ritam daje svemu smisao, i imate jebačku kombinaciju. Kako je gig na Facebooku attendalo samo 100 ljudi, lijepo je bilo primjetiti kako je ta brojka već za vrijeme njihovog šou bila dosegnuta. Do kraja možda i prebačena, jer svirali su dosta dugo. To je možda i jedina zamjerka, zadnje dvije pjesme su bile zamišljene kao eskalacija, ali su se definitivno odužile toliko da su me stavile u poziciju da, koliko god mi bend bio dobar, čekam da završe. No, to je njihov stil - uvijek sviraju dugo. Imaju pokoju obradu ali većinom su na set listi njihove pjesme, pa kad ih već imaju toliko da ih mogu svirati satima, možda bi bilo vrijeme da se bace na snimanje nekog materijala? Nema u nas baš bendova koji rokaju ovakav đir, tako da cijeli kolač može pripasti njima ako bude sreće. Pod "ako bude sreće" podrazumijevam "ako promijene ime". A onda je na red došao Left Lane Cruiser. Kakvi likovi. Točno onakvi kakve sam ih zamišljao. Bradati znojni white trash seljaci s naglaskom kojeg je apsolutno nemoguće razumjeti. Ne znam za vas, ali meni je to neopisivo šarmantno. Točno mogu zamisliti djetinjstvo i život Joea (pjevač i gitarist). Živio je u prikolici, naučio voziti kombi s pet godina, školu nikad nije ni upisao, a u petnaestoj su mu zbog neisporučene pošiljke cracka propucali koljena pa sad mora sjediti dok nam svira. Ili tako nekako. Sviraju već desetak godina, i od 2008. (kada su prvi put posjetili Zagreb, u KSET-u su nastupili) svake godine objave po jedan album. Hiperprodukcija. Tako da mi, iako sam ih slušao prije i s nestrpljenjem iščekivao koncert, nije uvijek bilo najjasnije koju pjesmu sviraju iz jednostavnog razloga što ih imaju milijun. Na albumima to ponekad zna preći u laganu dosadu nakon nekog vremena, budući da su stvari, koliko god bile dobre, ipak većinom slične jedna drugoj. No, kad imate momka koji istovremeno roka te masne debele zdravoseljačke rifčine na gitari koja izgleda kao da ju je svirao Son House osobno i trese se dok mu iz brade kapa litra znoja po minuti, a i sadržaj iz nosa mu često iscuri van pa ga on junački uvlači nazad unutra, a još ktome kad progovori zvuči kao Boomhauer iz King of the Hill, zadnja riječ koja vam može pasti na pamet je "dosada". Prije ćete se sjetiti neke sintagme tipa "jebote, kako je ovo jako!". Basist je tek od nedavna u bendu, prije su uvijek bili duo. On je isto kul lik (nakon koncerta smo popričali s njime, rekao nam je da im je ovo već trideset i peti koncert na ovoj turneji, ali da mu je bilo za deset), ali na pozornici ne pretjerano nametljiv, osim na par pjesama kada je izvadio skateboard gitaru (daska-gitaru imaju i Marko i Darko, eto najboljeg dokaza koliko su slični bendovi) i zauzeo svjetla reflektora. Osim toga, i on i bubnjar (koji bubnja sa slomljenom nogom, fak jea!) se drže sjene i dopuštaju liku s gitarom da nas vodi kroz te njihove često vulgarne, ali uvijek iznimno životne i "opipljive" priče. I proveo nas je. I svidjelo nam se, svima. Osjetilo se to u zraku, i vidjelo se na licima, bio je ovo jedan od onih momenata kad je čovjek u stanju percipirati koliko mu je dobro dok to dobro još traje. A trajalo je, bogami. Možda se varam, ali mislim da su svirali gotovo dva sata, što je za jedan bend koji je na toliko iscrpnoj turneji, a sutradan moraju biti u Strasbourgu (!), najbolji dokaz koliko su i sami uživali u cjelokupnom iskustvu. Možda dolaze iz Indiane, ali njihova muzika dolazi iz Mississippija, napaja se sa izvora bluesa na polju pamuka. Preko sto godina je prošlo otkako je W.C. Handy pri put snimio blues pjesmu. Tada je blues bio glavni, danas je relativno marginaliziran i svodi se većinom na idealiziranje starih legendarnih izvođača uz minimalan upliv novih faca. Predivno je zato znati da, osim razvikanih Black Keysa, postoje i ovakvi "hillgrass bluebillyji" (natpis na kapi pjevača) koji idu po svijetu i šire blues/rock evanđelje onako kako jedino valja - direktno, iskreno, sa snagom, srcem i mudima.

ujak stanley // 13/11/2015