Zadnji dan listopada mjeseca bio je sunčan i lijep, a opet tipično jesenski prohladan, s time da je ove godine klima malo zakasnila, zaspala, ili, baš poput nas, ostala u 'ljetnom điru'. Spominjem to jer sam tek neki dan, možda čak i jučer, primijetila kako lišće pada s grana i boja ulicu u tu specifičnu smećkastožutu boju, a zrakom se polako počinje širiti miris koji nagovještava da dolazi duga i hladna zima. Alternativna scena nasreću ne osjeti da dolazi zima. Koncerata i događanja nikad nije bilo više, a Zagreb ima tu sreću da se skoro svaki dan vani nešto događa. Taman se devastiraš za vikend do te mjere da jedva čekaš tjedan da se možeš vratiti u normalu, a kad ono ispada kako svirki ne fali ni tijekom tjedna. Drugi gradovi nažalost nemaju toliko bogatu koncertnu ponudu, no ni za njih se ne može reći da su u zimskom snu. Prostor Cezam u Čakovcu često zna biti poprište odličnih punk svirki što se može vidjeti i na plakatima kojima je oblijepljeno predvorje kluba. Jedna takva dogodila se na taj zadnji dan listopada mjeseca. Te večeri odlučili smo pozdraviti Zagreb, iako su u Routeu 66 nastupali Biciklić i kolega Čudnoređe. Stotinjak kilometara sjevernije u Prostoru Cezam održavao se odličan punk gig koji je ujedno bio i memorijal za prerano preminule gospodina Tustu i čakovečkog prijatelja Danka Topleka. Tustin Memorijal inicijativa je koja se već treću godinu održava u brojnim gradovima u Hrvatskoj, a ove godine u Čakovcu tom su prilikom zasvirala odlična benda, pa krenimo redom: Pred Prostor smo došli prvi, puna 3 sata prije početka svirke. Dvorištem se širio miomiris kuhanog graha, ujedno i kontrapunkt zlogukim plinovima koje je ispuštao frend u autu, a na koncert smo, uslijed tekućih pitanja, skoro zakasnili. A što da kažem, u tom Čakovcu se uvijek uspije posložiti da je atmosfera odlična, vino fino, ljudi veseli, a svirka ne kasni kao što to često biva u matičnom nam gradu. Prvi bend koji je nastupao već u 22 sata bio je zadarski Crasso de Odio. Zadnji put kad sam ih gledala (mislim da je to bilo na Martinskoj fešti prošle godine, ujedno i navodno zadnjoj Martinskoj ikad) su bili u nešto drugačijoj postavi. Ovoga puta nije bilo Purgeta, simpatičnog lika koji je sceni poznat i iz drugih zadarskih bendova. Iako sam bila na tek nekolicini njihovih nastupa, uspjela sam shvatiti da me kod ovog benda svaki put nešto drugo oduševi. Ušla sam na njih otprilike na sredinu nastupa i to baš na neku stvar koja je bila tolko dobra da me doslovno otpuhala. Riff je bio bolestan, ritam je bio baš čvrst, a vokal je imao energiju na razini, i to je u meni, što se njih tiče, izazvalo ljubav na prvi pogled za tu večer. Iako su imali taj peh da budu prvi bend pa na njima i nije bilo puno ljudi, pred kraj koncerta je nekolicina entuzijasta počela pogati i divljati. Crasso de Odio je od svojih početaka prije petnaestak godina promijenio nekoliko članova, a samim tim im se dosta promijenio i muzički izričaj. Neki moji poznanici i poznanice koji su upućeniji u njihovu svirku, tj. koji ih prate od početka, kažu kako to nije isti bend kao prije. Ja osobno nebih baš stala iza te tvrdnje (makar su im sad čak i tekstovi na engleskom), već bih rekla kako je normalna stvar da bendovi sa sviračkim stažem muzički napreduju, a to je ono što utječe na zvuk pa samim tim i izričaj, stil i kvalitetu pjesama. Crasso de Odio uvijek je imao čvrst i nabrijan zvuk i malo kompleksnije riffove nego kolege iz hc punk svijeta. Iako su dosta napredovali što, osim što se čuje, je i logički slijed događaja jednog benda s petanestogodišnjim stažem, i dalje su ostali u hardkor pank điru, umjesto da su zabrazdili u neke druge vode ili pali pod utjecaj moderne hc punk škole, odnosno onoga što se u novije vrijeme prodaje pod istu. Od pjesama su odsvirali pretežito nove, dakle one na engleskom jeziku, a od starih smo čuli samo Preko iluzija. Svaka im čast za svirku i jedva čekam da se vidimo opet. Nakon njih na binu su se popeli svima dobro znani požeški metalci koji sviraju pank, Loš Primjer. Od sva tri benda oni su mi te večeri bili miljenici pa sam došla na koncert s visokim očekivanjima, što se svaki put do sad (pa tako i ovaj) pokazalo nepotrebnim. Jedan kolega s našeg portala jednom je prilikom u recenziji napisao kako je bolje doći na koncert s niskim ili čak nikakvim očekivanjima pa se pozitivno iznenaditi, i ta se izjava pokazala točnom. Mislim, Loš Primjer su kao i uvijek do sad odradili jednu vrlo kvalitetnu svirku, no nije mi se činilo kao da su baš uživljeni kako je to inače znalo bivati na njihovim koncertima. Činili su mi se malo umornima, možda čak i pomalo nezainteresiranima. Usudila bih se reći kako je falilo malo srca u toj kvaliteti s kojom su odradili gig. Bez obzira na to, uspjeli su ostvariti odličnu atmosferu i za to dobili zasluženi feedback publike. Bilo je tu stejđdajvanja, poganja i kaosa, prolivenih pivi i razbijenih flaša, otimanja za mikrofon, klečanja na koljenima i pjevanja, ma svega što se može vidjeti na svirci jednog kvalitetnog melodičnog hc punk benda. Imali su zahvalnu poziciju svirati drugi, pa je na njima bilo dovoljno ljudi da bude prava kaotična atmosfera, a opet da ne bude prevelika gužva. Odsvirali su nam hitove s prva dva albuma, 3,4 pjesme s nadolazećeg albuma Slikovnica, zatim obradu Scuffy dogsa i Fight backovu stvar Pank pankerima, koja se pokazala neizostavnom kad su u pitanju lajv nastupi poznatijih požeških bendova. Što se tiče Slikovnice, albuma koji bi uskoro trebao ugledati svjetlo dana, mogu reći kako je to materijal koji očekujem s jednakim (ako ne i većim) nestrpljenjem s kojim sam očekivala i novi album zagrebačkog Motusa. Već dulje vrijeme priča se da je album u završnoj fazi, pa zbilja ne znam što više čekaju. Požurite malo, momci, već ćemo naučiti sve pjesme na koncertima i prije izlaska albuma. Zadnji bend te večeri bili su Atheist rap, svima dobro znani punk veterani iz Srbije. Ovo mi je bio drugi put u nekoliko mjeseci da ih gledam uživo pa im nisam pristupila s tolikom euforijom kao prvog puta, a i na njima je bila zbilja velika gužva. Koncert je dakle imao velik odaziv pa je prostor Cezam za vrijeme njihova nastupa bio dupkom pun. Atmosfera je bila takva da je doslovno svaka osoba koju bih pogledala u tom trenutku u ekstazi vrištala tekst pjesme, što nisam baš navikla viđati na koncertima. Ne znam kako to inače funkcionira na koncertima u Čakovcu ali za ovaj mogu s uvjerenjem tvrditi da je bio jedan od boljih ove godine. Članovima benda je isto bilo super što se vidjelo na njima te su nam odsvirali sve hitove koje smo htjeli čuti. Za manje od mjesec dana, točnije 27. studenog opet dolaze u Hrvatsku, ovog puta u Zagreb u Vintage Industrial Bar, te sam uvjerena kako će dobar dio ljudi koji su bili na koncertu u Čakovcu doći i u Zagreb, baš zato što je u Čakovcu bilo VRH! Oko 1 sat svirka je završila te je uslijedila punk slušaona, a promili su se tad već bili popeli do zavidne razine pa se svijest asimiliirala s maglom izvana. DJ je puštao punk hitove koji su svima odgovarali pa je bilo poganja i divljanja gotovo jednakog intenziteta kao i na svirci. Bilo je čak i penjanja po skelama i drugih akrobacija opasnih za udove i glavu. Sve u svemu, zadnji dan mjeseca listopada u Čakovcu pokazao se kao pun pogodak za pank srca. Sve je bilo kako je trebalo biti, čak i bolje, a kako je bilo na svrci - ako niste bili, upravo ste sad pročitali. Nadam se da sam vam uspješno prenijela bar djelić atmosfere. Vidimo se idući put!

lejapeja // 02/11/2015