Dva dana nakon Mrtvog sataraša ukazao se tugaljivi kišni ponedjeljak koji je savršeno odgovarao kao kulisa za nastup Cult Of Youth, neofolk/post-punk atrakciju iz Brooklyna, organiziranog u suradnji Kultnog Kultivatora i Doomtowna. Pomalo očekivano, posjećenost nije bila prevelika, pošto je riječ o prilično pionirskom koncertu u žanrovskom smislu, a i činjenica da je ponedjeljak i to još kišni nije puno pomogla. Na razini čisto vizualnog, kožnjake, traper jakne i bambuse i Lowenbraue zamjenili su dugi kaputi i boce Jack Danielsa. Manje-više svi posjetitelji stali su se u onaj prostor pred samim ulazom u Attack. Prvi je na scenu stupio Gran. Riječ je o one-man post-punk projektu iz Beča, koji svira gitaru i pjeva, dok se u pozadini vrte bučne eksperimentalne synth matrice. Ok, "pjeva" možda nije najbolji izraz. Prva pomisao mi je bila "čudno" kako stvarno nisam naviknut na ikakav oblik elektronske glazbe, a kamoli još ovako eksperimentalno divlji. U nekoliko je navrata ritam i melodiju Gran naglo prekinuo bilo gitarskim ili vokalnim krikom, što je za efekt imalo da se struktura glazbe jednostavna raspara, dodatno pridonjevši začudnosti. U jednom je trenutko sišao sa stejdža među trunčicu uživljenu publiku, glasno i nasilno se deravši. Tekstovi su većinom na engleskom, ali jedna stvar na njemačkom približila je čitavu stvar industrialu. Zvučni efekti u pozadini nalikovali su na ratna razaranja. Najavivši jednu stvar sa "zis is ze last one" pomislio sam da je posljednja, ali to joj je samo naslov. Nakon nje uslijedila je po meni najbolja stvar koja počinje s rock'n'roll rifovljem postupno prelaziviši u regularnu new wave synth post-ponk alternativnu muziku. Nisam nipošto žanrovski ni iskustveno kompetentan da donosim ikakve zaključke o njegovom nastupu, ali čini mi se da je Gran pružio točno ono što je publika očekivala.

Kali Jugend je poprilično nepoznati sisačko-zagrebački bend, njihov je nastup bio ili izuzetno kratak ili smo dobrano zakasnili, ne čuvši točno kada je koncert počeo. Uglavnom, njihova mi je glazbeni senzibilitet još dalji od prethodnog izvođača, pa nemam što puno pričati. Navodno je riječ o EBM žanru, s funky ritmom i drugim ostacima iz pop-kulturne kante za smeće s kojima se poigravaju. Opis benda u najavi koncerta prilično je maštovit i elokventan, te prilično dobro opisuje zvuk Kali Jugenda. Što se tiče ovog nastupa, prva mi je ascijacija bila porn jazz, što zbog disanja u mikrofon, a što zbog općenitog takvog nekog ozračja. Psihodelični efekti na klavijaturama malo su ipak pokvarili takav dojam. Njihov rani završetak se može opisati kao prerana ejakulacija koja je publiku nekoliko trenutaka ostavila u očekivanju nastavka, ali ništa. Moram priznati da se nisam bunio kada je bilo jasno da je kraj nastupa. To ne znači da su loši niti bilo što slično, samo sam ja, eto, preveliki seljak za takve stvari. Napokon se na pozornicu penju i headlineri večeri, Cult Of Youth. Na njih sam nabasao u frenetičnom surfanju i istraživanju bendova još prije više mjeseci i uvidio sam kako su podosta "hajpani" od strane glazbenih portala poput Pitchforka ili Noiseya. Po meni, to nije uopće čudno, jer Kult Mladosti zaista imaju prilično originalni pristup glazbi. U prvu bi se ruku on mogao opisati kao neofolk post-punk, dakle pristup blizak Death in June ili Current 93 s jedne strane, a s druge Joy Division ili Killing Joke. Međutim, taj neofolk tag, po meni, više vuče na klasični folk rock u smislu Poguesa ili Levellersa, zatamnjen melankolijom i zamagljen mistikom. U svakom slučaju, riječ je o kvartetu s klasičnim instrumentima, dakle bubanj, električna gitara, bas plus akustična gitara u ruci pjevača Seana Ragona i violončelo u ruci Paige Flash. Njihov je svaki album drugačiji od prethodnog, te svaki ima neki koncept. Od ostatka opusa najviše iskače Love Will Prevail, koji je nekako najviše vedar. Ako se dobro sjećam, prvi su zagrebački nastup otvorili s God's Garden sa zadnjeg albuma Final Days. Izmjenjujući neofolk tmurnost s punkerskom žestinom, te post-punk buku s akustičnim meditativnim dionicama, svaki od elemenata u zvuku ovih Njujorčana ima svoje mjesto. Nastup je obilježen zapaljenom svijećom pred pozornicom, koju je Paige Flash nekoliko puta održavala nalikujući pritom na vudu čarobnicu. Kad smo kod nje, čini mi se da ozvučenje u klubu nije dopuštalo da njezino violončelo dođe do izražaja, što je stvarno šteta. U nekoliko sam trenutaka pomislio da zaista slušam Levellerse ali tada me nasilno prekinu Ragonovi mračni vokali koji zvuči kao da izgovara drevnu ezoteričnu formulu za neki magijski ritual. Garden of Delights je nešto optimističnija pjesma s porukom "love will prevail". Nakon nje slijedi New Old Ways, a nakon toga, pak, vrhunac nastupa. Violončelo je konačno došlo donekle do izražaja, a Cult Of Youth, na sramežljivo oduševljenje publike, započinju New West. To je pjesma kojom su me kupili, a brijem da to vrijedi i za dobar dio drugih. Na jednostavnu, hladnu i efektnu ritam sekciju postupno se nadovezuju tople melodije violončela i dostojanstveni epski vokali. Tu bi pjesmu stavio na kraj nekog post-apokaliptičnog filma gdje nekolicina preživjelih čudaka pokušava izgraditi nekakav neo-plemenski suživot na zaraslim ruševinama uništene civilizacije. Publika je tada zatražila bis, pa se nastup nastavio u kontemplativnoj Roses. Svijeća je ponovno zapaljena, prateći lagan prelazak iz Poguesa u mračni, a opet nekako umirujući kaos. Nastup je zaključen s odličnom Cold Black Earth, koja, kao i New West, najbolje predstavlja Cult Of Youth.

Poslije toga - ništa. Polako se svi otpremiše kućama i stanovima u prohladnu maglovitu noć. Organizatorima treba čestitati na hrabrosti i poduzetnosti, ali i činjenici da su uspjeli dovesti bend kakav se ne viđa tako često. Osim zabavljačke, ispunjena je i, u određenom smislu, pedagoška funkcija organiziranja koncerata. To što nije pao u najbolje vrijeme, ali i to što zagrebačka publika nije previše otvorena za takve bjelosvjetske eksperimentalne novotarije, nije toliko važno. Tko je bio, pričat će.

joks // 22/10/2015