Pala mi je na pamet zgodna usporedba. Između Špancirfesta i Hrvatske. Pretpostavljam da kada danas nekom spomenete špancirfest izazovete sličan efekt misleći na Varaždin kao da biste 90-ih spomenuli ime Davora Šukera i tom asocijacijom mislili na Hrvatsku. Dakle, vjerojatno nema stanovnika Hrvatske koji nije čuo za najpoznatiji i najživahniji Varaždinski festival. Pa održava se već po sedamnaesti puta. Kroz višegodišnje trajanje špancirfesta na brojnim pozornicama koncerte su održali doista mnogi izvođači (pogledati Wikipediu, službene stranice). Odličan tekst (da još malo linkam) o aktualnoj situaciji oko Varaždina i špancirfesta napisao je Goran Štimec.

Petak, 21/08/2015 - prvi dan

Sedamnaesti puta po redu i ne znam koji puta po redu za čitatelje terapije iznosit ćemo Boris i ja svoje dojmove o festivalu, izvođačima i varaždinskim ulicama, trgovima, pozornicama.. U petak sam prošao gradom, službenog otvorenja ni vatrometa ni gradonačelnikovog govora nije bilo, špancirfest je jednostavno u jutarnjim satima počeo teći. Dojam je da taj prvi dan na ulicama i nije onakva gužva kakvu smo možda očekivali. Nema veze, ugodnije je hodati kroz manju gužvu. U dućanskoj ulici nailazim na tročlani band "Fani and The Backbeats" - lijepo uvježbano sviranje obrada mladog trojca - ugodno za čuti i vidjeti - špancirfest je prepoznat baš po uličnim programima i svirkama. Mađioničare i žonglere nisam baš sretao... Na novom kapucinskom trgu, još za dana prisustvovao sam neviđeno originalnom nastupu! Na visinama od nekoliko desetaka metara na sajli ogromne dizalice visjeli su na vrhu cirkusantica na trapezu i skupina bubnjara koji su se dizali gore dolje, lijevo desno, bubnjajući organizirane ritmove i stvarajući ugodnu ritmičnu buku za koju sam prvo pomislio da je grmljavina! Odlično i efektno! Skupina se zove Transe express: Mobile homme i stiže iz Francuske. Zastrašujuće dobrar spoj ritma i cirkusa, za trnce!

Po broju automobila parkiranih u mojoj ulici zaključujem da je prilična gužva. Šetnjom kroz Grad to se i potvrđuje. Probijam se do Stančićevog trga, čuje se ženski vokal: "Then love, love will tear us apart again". To su Nouvelle Vague, francuska cover skupina koja mi ne uspijeva zadržati pažnju. Produžujem do pozornice Stari grad - tamo već sviraju Gatuzo. Ljudi je taman toliko koliko bi stalo u neki omanji klupski prostor. Kum mi navodi da je kod Sare Renar bilo još prozračnije. Gatuzo su neraspoloženi, ravni i neuzbudljivi. Da li zbog prizora praznine pred njima, gotovo nikakve reakcije publike, jednoličnosti pjesama... kao da odrađuju posao reda radi, pa i ja nakon par pjesama izlazim van. Kao što sam čuo, to nije moguće za druge posjetitelje; stvarno nije jasno čemu služe fotografije na višednevnim kartama i tko bi normalan izdržao zavučen podno bedema cijelo veče... Malo dalje od izlaza, izložba malih životinjica (koja je uobičajeno bila kod vile Bedeković - gdje je ovogodišnje "iznenađenje" - nova pozornica s plaćanjem ulaznica). Ljubazni stariji gospodin vidljivo klimavog hoda uvjerava me da je pravi trenutak da se slikam sa pitonom kojeg ponosno izlažu… Završetak večeri uslijedio je na starom gradu. Na Saru Renar nisam stigao ali čuo sam da je bila šačica ljudi. Mislim da je ova pozornica bila najgori mogući izbor za nju iako sam čuo da je bila dobra. Gatuzo su se malo bolje snašli, iako im je trebao jedan dio nastupa da se zagriju, tak da su konkretnije i homogenije zazvučali tek pod kraj svog nastupa. Zvijezde večeri trebali su biti Mando Diao iz Švedske, grupa poznata po nekoliko hitova. E, ti hitovi su i ovdje zvučali odlično, a ostalo je bilo u rangu natjecanja za pjesmu eurovizije, iako se pjevaču ne može poreći odličan glas, kojeg vjerojatno čuva dokoljenkama u koje si je ugurao hlače - čudan scenski isfur. Bilo mi je dosadnjikavo pa sam otšao doma pred kraj nastupa, iako mi je sin rekao da su njemu bili baš dobri.

Nakon kraćeg upoznavanja ovogodišnje šeme zabavljačko-štandovskih postrojenja vraćam se odgledati Mando Diao. Meni nisu neki izbor za prvi dan. A i ljudi je bilo ne baš impresivan broj, otprilike od pozornice do kućice s mix-pultom. Kad sam se došetao naprijed, pjevač je već bio gol do pojasa. Rastužio me pogled na njegov pa na moj trbuh, ali čarapice koje je navukao poput Zorana Čuture u najboljim danima Cibone otklanjaju negativan predznak. No malo po malo, slušajući ih, tako kako su zvučali, počinju me mučiti asocijacije tipa Take on Me i Final Countdown. Puno konfekcije. Meni najdraža Dawn in the past prolazi nezapaženo. Potkraj regularnog dijela stavljaju Gloriu, na koju prisutni dobro reagiraju... a na bisu naravno, najveći hit... Pjevač nas iz nekog razloga poziva da čučnemo, pa čučim i ja, da ne ispadnem čudak u kojeg svi gledaju... Ljudi su zadovoljni. Eto, petak 17. Špancirfesta je prošao.

Subota, 22/08/2015 - špica dan

Subota, još više automobila u mojoj ulici. Približavam se Stančiću gužva veća nego jučer-špica dan!!! Čuje se "Metka je bla še otrok". Da, i ja sam bio dijete kada sam tamo negdje u osamdesetima prošlog stoljeća otkačil na prve taktove A strane ploče Novi Punk Val- bil je to moj prvi susret s Pankrtima.

Iskopal sam negdje podatak da su se Pankrti ponovno okupili radi proslave visoke godišnjice rada, da su si pridružili jednog člana originalnoj ekipi, da nisu radili nove stvari ali idu na turneju... Zvuče odlično, usudio bih se reći - svježe... Nakon par pjesama idem skroz naprijed bolje pogledati heroje iz djetinjstva. Publika na trgu se doima zadovoljnom... A onda... prema mojim sjećanjima - povijest Stančićevog trga ne pamti da su redari morali gurati posjetitelje s pozornice, kao što su te večeri morali s uživljenom punk ekipom, koja se odlično zabavila podno pozornice te povremeno i na njoj. Kako dobar izbor grupe za ovu pozornicu!!!... Lovšin je i dalje vrhunski ceremonijal meštar, pomalo karikaturalan no očito svjesno i namjerno. Na kraju na nekoj vrsti bisa izvode Gospodar i Lublana je bulana, zahvaljuju se publici dugo i slikaju se za uspomenu na stageu. Koji flashback!

Put nas vodi do pozornice Stari grad. Puno je ljudi i vani i unutra. Bajaga. Davno, davno napisao sam jednu recenziju njegovog nastupa u Varaždinu, koja nije naišla na pozitivan pristup dijela čitateljstva. Ah, kaj reći, meni njegova glazba i sve kaj ide s njom jednostavno ne valja. Zvuk popratnog banda s uključivo tri gitare i predosadnim klavijaturama je karikaturalan. No sve to ne smeta nazočnima. Ne smeta ni samodopadnost glavnog junaka ni uvlakačke najave lika (Žika) pored njega. Zažmirio sam, pa čak i zažmurio od olakšanja na zadnjoj pjesmi za koju znate kako se zvala.

Za drugi dan sam si zguštal nastup svog nekadašnjeg idola - Darka Rundeka. Nakon Pedijeve recenzije albuma "Mostovi", te pohvalne recenzije nastupa na Medvedgradu, očekivanja su mi bila vrlo visoka. Rundek je nastupao na od ove godine novoj pozornici vile Bedeković, na prostoru ispred odjela za mlade gradske knjižnice i čitaonice, u dvorištu druge osnovne škole. Mjesto je lijepo, iako mislim da je navečer prehladno za bijele plastične stolce koji su postavljeni. U zakazano vrijeme početka koncerta gužva pred ulazom bila je nevjerojatna, pa pomislih - kolko Rundek privlači ljudi! Ali koliko ih je privukao pred početak koncerta (dvorište je bilo puno), toliko ih je pomalo čudnim odabirom pjesama (ovo nije trebala biti promocija novog albuma već zabavniji presjek karijere primjeren festivalu dobrih emocija), prečestim naštimavanjem gitara, stalnim dobacivanjem tonmajstoru što da mu pojača ili smanji u monitorima.....i natjerao da odu s mjesta koncerta. Možda je činjenici da su ljudi u pol koncerta počeli odlaziti kumovala i Izabel koja je svojom violinom ispočetka neprimjetno a kasnije sve očitije bila raštimana. Uz toliko štimanje i podešavanje zvuka i komunikaciju s toncem tijekom cijelog nastupa - ne znam kako je takva raštimanost mogla izlaziti van iz razglasa. Onda me je još napala alergija i moral sam pobjeći doma po dozu antialergena. Kasnije mi je sin rekao da je Rundek svirao poznatije stvari i da je "Apokalipso" zvučal odlično iako je bio improviziran, no ja to nisam dočekal.

Na putu doma, kroz Stančić se ori spoj stihova Motaj, motaj i We are the Champions... DJ je u punom pogonu, fešta traje, trg pleše, zadovoljstvo pršti. Festival dobrih emocija vrišti i iz šatora na Banus-placu. Nedjelja već dugo traje...

Nedjelja, 23/08/2015 - dan za odmor

Jonathan - petorka u crnom razvalila je s pozornice na starom gradu. Ispred njih bilo je primjetno više posjetitelja nego, recimo, na Gatuzu, a i od njih je isporučeno primjetno više energije. I to kakve! Zvučali su svjetski, upravo kao što je napisao Pedja -" indie rock u kojem sve štima!" I taman na vrhuncu nastupa, nakon sjajne i sjajno isporučene Maggie - iznenadni prekid programa nakon nešto više od pola sata svirke - trebalo je "namjestiti pozornicu" za Parov Stelar Band. U svakom slučaju, Jonathan su sam vrh hrvatske indie scene.

Nakon nekoliko pjesama, Parov Stelar Band zamijenio sam foringašima u jednom od ugostiteljskih objekata u Gradu baroka, cvijeće, glazbe, sporta, veselih emocija i još koječega drugog…

OKHRK Ivica
OKHRK Boris

okhrk // 25/08/2015