Glavni protagonist najavio je nastup riječima: "Mi smo grupa Goran Bare i ansambl Majke", a koncert je započeo prilično mlakom verzijom "Vrijeme je da se krene". Sljedeća, "Ljubav krvari", kao jedna od dvije odsvirane pjesme s posljednjeg albuma očito, u svom sporijem ritmu, leži bendu. A kada se ansambl ubrza, ne zazvuči baš uvijek dobro; kao na "Iz sve snage", ove večeri jedine pjesme s prvog albuma, izvedene podosta šlampavo, ili kao na bespotrebno ubrzanoj "A ti još plačeš" koja se u drugom dijelu pretvorila u nerazumljiv krkljanac. Scenski nastup za mene je dvojak: s jedne strane istureni Bare na barskom stolcu sa kojega svako malo kreće u izazov svojih specifičnih "plesnih" pokreta… Sve što se događa na sceni, pjesme koje slijede, u kakvom će smjeru krenuti nastup… ovisi o njemu. Uostalom, to je jasno i iz imena grupe. Bio je Bare ovoga puta zabavan, jako dobre volje, podosta samoironičan i uvjerljivo je vodio cijelu priču. Bio je i potpuno koncentriran tijekom čitavog koncerta koji je sveukupno trajao sat i četrdeset, te nije ušao u destrukciju koja je znala usmjeravati nastupe prema samo njemu poznatim sferama.

S druge strane, scenska prezentacija ostatka ekipe je, jednom riječju - mlitava. Ako su pedeset koraka pocupkali na pozornici, puno sam rekao. Basist Mario stalno se nešto smijulji i krevelji ne znam čemu, a pedal steel Davor (maneken za šampone kak veli moj brat) cijeli se nastup trudi zauzeti gard kao da svira u Majkama još od, recimo, 1989. Ne postoji nikakva "kemija" među njima.

Zvučna slika najviše ovisi o Kruni, koji razvaljuje cijelo vrijeme. Tako je, između ostalog, i "Fantastična vatra" - savršena rock pjesma, njegovim live-viđenjem dobila dodatnu eksplozivnost. Da njega nema…. Da, i Tibljaš je dobar. A ostatak? Klavijature nepotrebne na većini starih pjesama, a mladić se nadvio nad tipke i stišće li ih stišće. Pedal steel Davor nikako se ne uklapa svojim sviračkim feelingom (Kruni nedostaje komplementaran gitarista), a uz nesljubive gitarističke intervencije još i pjeva back vokale (loše). Basist Mario i njegov način svirke nikada mi nije sjedao u kalup pjesama koje izvodi u ovom ansamblu. Publika je bila brojna, vrlo aktivna cijeli koncert i vidljivo zadovoljna, a dojma sam da se najviše živnulo na "Budi ponosan" i "Teškim bojama", kao i na tri pjesme u samom finalu: vidi set-listu. Nešto kao prvi bis bila je "Mršavi pas", sa standardnom koncertnom izvedbom - "spori početak pa ubrzanje i solaža prema kraju" i onda je za završetak, iz svatovskog repertoara izvučena najjača moguća spuštalica atmosfere, "Put ka sreći".

Majke su mi bile omiljena grupa. /dio na Stražarnom lopovu/ Doživio sam ih uživo bezbroj puta. Danas, u ovom sastavu… ne osjećam ni dovoljno snage, ni naboja, ni emocija ni duha. Rezigniranost, zbog kojekakvih razloga, prisutna je već duže vrijeme.

Boris

okhrk // 30/08/2019