Nakon ispedalirane rute iz tri totalno suprotna kuta grada - i to u poduplanoj verziji - uspjela sam u najkraćem mogućem roku dojahati do svoje konačne točke - po dnevnu dozu dooma.

Saint Vitus je upravo završavao svoju drugu stvar - "One Mind" - s predviđene set-liste kad sam se laganim korakom odšetala do prvih redova i popela na pozornicu jer mi je dvadesetak polugolih frajera "narušavalo" intimni prostor dok sam pokušavala ovjekovječiti trenutak. Izostanak s Alaske opravdavam ispričnicom skromnog popisa izgubljenih stvari poput ključeva, novčanika, naočala, šešira, ruksaka i tragova zdrave pameti. "Dečki su bili dobri!" - priča se okolo.
Iako je Vintage Industrial Bar bio tek dovoljno popunjen da se otimamo za zrak nije spriječilo Saint Vitus da uredno izvrši liposukciju. Naime, cijedila se mast na sve strane. Propisno. Upravo onako kako treba. Zapravo nemam pojma o tome kako treba, ali je činjenica da sam imala čast dijeliti pozornicu s bendom koji je pokretač cijelog jednog žanra pa prema tome nema smisla opisivati kako je pojedini član držao pripadajući instrument i kako je odrađivao svoj posao jer momci imaju više glazbenog iskustva od mojih navršenih godina života. U njihovo najranije doba veći dio publike uopće nije bio u planu ili se tek dogodio. Možda je to razlog zbog kojeg je "Born Too Late" najglasnije popraćena. Toliko glasno da su se problemi sa zvukom bili jedva primjetni.

Možda… Bez mnogo preseravanja podružili smo se uz koju čašicu (pre)više pa sam očito predoslovno shvatila onu "Mother Earth Father Thunder" kad sam ranom zorom ljubila zagrebački asfalt i temeljito izbrojila svaku od tristo pedeset koštica!

veda // 10/06/2015

> vidi sve fotke // see all photos