Vrlo bogata ska sezona u Zagrebu je prošle srijede imala svoj završni čin. Vidjeli smo Soul Radics, Autonomads, The Talks, Bad Manners, 8˚6 Crew, a sad je red došao i na starog znanca Bucka Hingleya i koga god je već na ovoj turneji uzeo sa sobom da mu budu The Toasters. Taj lik već preko trideset godina neumorno obilazi svijet šireći radosnu ska vijest, pa mu je tako i Hrvatska postala nezaobilazna postaja. Toasterse smo gledali nekoliko puta u KSET-u, bili su i na Skavillu, a ovaj su put posjetili Močvaru. Za predgrupu su odabrani The Blarney Stones, irish punk bend koji je trebao poslužiti za rasplesavanje ekipe. Na pitanje je li im to i uspjelo, teško je dati jednoznačan odgovor. Naime, zbilja su rasplesali većinu ljudi koji su ih gledali, samo što je tih ljudi bilo najviše 20. Večer je bila ugodna, mjesec je, baš kao i boce vina, bio pun, i ljudi su radije izabrali čavrljanje po nasipu nego Blarney Stonese. Najradije bih sad ustvrdio kako ne znaju što su propustili, i da trebaju jako žaliti, ali to ne bi bila istina. Radi se o sasvim prosječnom bendu čija je najveća vrlina možda upravo ta što su svjesni svojih ograničenja. U situaciji kad je dva ujutro i svi su već mrtvi pijani, oni mogu proći. Ali ovako, u 10 navečer pred praznom dvoranom, to zvuči baš nekako isprazno, nezanimljivo. Napomenuo bih da imaju dvije žene u bendu (bubnjevi i violina) ali neću jer bih tada suptilno implicirao da je to nešto vrijedno čuđenja. Naravno da nije, koga briga kojeg si spola. Jedino što je bitno je što sviraš i kako zvučiš. A oni sviraju većinom obrade svima dobro poznatih stvari Flogging Molly, Dropkick Murphysa i sl. I to zvuči kao nešto što si čuo već tisuću puta u životu, samo još nijansu skromnije. Također, za vrijeme njihove svirke sam bio u uvjerenju da sam izgubio ključeve (na kraju je ispalo da ih nisam ni uzeo od doma), pa je lako moguće da mi je i to malo kvarilo dojam. Ne znam, ako su Flogging Molly Guiness, onda su Blarney Stones Lowenbrau. Furka im je više "Vidi, mi sviramo irish", nego "Vidi, mi znamo svirati/imamo uzbudljive aranžmane/peglamo lude solaže na violini". Kažem, ako ikada zasviraju na Trgu Bana Jelačića ili im se posreći pa ih angažira kakav popularan festival, uopće ne sumnjam u njihov kapacitet da rasplešu te stotine, pa i tisuće ljudi. Ali, tu priča počinje i završava. Ako su oni u redu s tim, tko sam ja da im sudim? Osim tih obrada, svirali su i neke stvari koje nisam prepoznao, pa sam došao do zaključka da su ili njihove autorske pjesme, ili obrade nekih opskurnijih bendova. Svirali su nekih 45 minuta, a ekipa u prvom (i jedinom) redu im je, mora se priznati, davala solidnu podršku. Postoje indicije da su im to bili prijatelji, ali to ne mogu dokazati. Koliki su njihovi kapaciteti i koliko još mogu napredovati, to ne znam, ali ovakvim je bendovima nužno da non-stop sviraju. Tako da bi im bilo najbolje kad bi najesen sklopili deal sa Sheridan's Pubom, ili nekim sličnim mjestom, da jednom mjesečno tamo održavaju nastupe u intimnoj atmosferi pred ekipom koja otkida na tu njihovu briju. Eto, baš ih tako vidim - kao kućni bend nekog puba. The Toasters su kročili na stejdž oko 11 i 30. Zvuči kasno, ali dan poslije je bio praznik (što se uopće slavi/oplakuje na to Tjelovo, zna li itko?) pa nikog nije bilo briga. Kad su, dakle, zauzeli pozicije, pokušavali su desetak minuta nekim štimuckanjem i sviruckanjem privući ljude da uđu unutra, a onda je Buck tužno pogledao oko sebe, ustvrdio da nas je u dvorani sedam, i rekao "Ok, we are just gonna start and see what happens...". Bogu hvala, već do polovice prve pjesme se tih sedam pretvorilo u cca. dvjesto. Što nije neka enormna brojka, ali je dosta više nego što je bilo zadnji put u KSET-u, i taman dovoljno da svatko ima mjesta za pošteno se isplesati. I to smo i uradili, bogme. Vjerujte mi na riječ ljudi, ovako rasplesanu publiku duuugo nisam vidio. To je samo jedan od razloga zašto obožavam taj ska. Jer na koji god drugi gig da odem, ljudi ili stoje u mjestu i kimaju glavama, ili se pogaju. A na Toastersima su svi plesali, plesali i plesali. I to sa smiješkom na licu. Buck ima tu filozofiju po kojoj mu se ne isplati plaćati avionske karte iz New Yorka za članove benda, nego unajmljuje "lokalne" plaćenike da mu sviraju u kojem god dijelu svijeta da turnejizira. To zvuči kao katastrofa od ideje i recept za propast, ali na neku čudnu foru u praksi ispadne dobro. Ne znam kako, valjda imaju probe preko Skypea, he he he. Dakako, na licima i govoru tijela tih ljudi (naročito basista) se primjeti da više odrađuju posao nego što nam daju srce i dušu na pladnju, ali svirački tu nema nikakvih zamjerki i zvuči vrlo slično albumskim verzijama pjesama. Kad već spominjem albume, to je nešto što nam Toastersi već duže vremena nisu podarili, tako da je setlista bila potpuno očekivana. I neka je tako, odgovorno tvrdim da se ovdje radi o jednom od onih bendova kojem su hitovi ujedno i najbolje pjesme. A ti njihovi hitovi nisu bilo kakvi hitovi, to su svjetski poznate ultimativne ska himne, tako da mislim da uopće nismo svjesni koliko smo sretni što taj bend možemo gledati svako malo i to po tako smiješnim cijenama karte (35 kuna ovaj put). Nekako mi se čini da Buck Hingley ni sam sebe ne shvaća dovoljno ozbiljno. Iako bi se, dok ga gledate na pozornici, mogao stvoriti drukčiji dojam - ne da se zajebavati. Na narudžbe pjesama odgovara podsmijehom, a na dodirivanje njegove gitare s "Don't touch me, you fucking idiot!". To nije imalo nikakvog utjecaja na atmosferu u dvorani, dapače. Ovo je bio jedan od onih slučajeva kad publika čak možda podari više pozitivne vibre izvođaču nego on njoj. Bitnu je ulogu u kreiranju kolektivne sreće odigrao i ton majstor, ozvučenje je bilo perfektno. Recimo to ovako, idem na masu koncerata i točno znam koji ljudi uvijek stoje u mjestu ukipljeni. E pa, i oni su te srijede viđeni u razularenom veselom plesu. Tako vam je to bilo. A pogotovo na East Side Beat, Runnin' Right Through The World, Weekend in L.A. i, naravno, Don't Let The Bastards Grind You Down nakon koje nam nije preostalo ništa drugo nego da ih u deliriju dozivamo nazad. Naravno da su se vratili, i odsvirali još Matt Davis i Two Tone Army, a onda je Buck uzviknuo "DJ! Play some ska!" i ostavio nas da uživamo uz hitove u tom najmilijem ritmu sve do 4 ujutro. Ovaj je koncert bio završni čin osmodnevnog Močvarinog rođendanskog slavlja (sretno joj bilo!), i koliko god izvođača da je prodefiliralo kroz tih osam dana, ja sam uvjeren da je baš na Toastersima bila najveća fešta. Također, mislim da nema bolje pozivnice za ljetno izdanje festivala koje nas očekuje od 9. do 12. srpnja u Križevcima. Pleši taj ska čovječe, što ti drugo preostaje?

ujak stanley // 08/06/2015