Pips, Chips & Videoclips dugo nisam volio. Srednjoškolski su mi dani bili obilježeni konstatnim odlascima na njihove koncerte, ali je to bilo više "zbog ekipe" nego zbog toga što sam sam osjećao neku veliku potrebu za time. Stajao bih tada mirno negdje sa strane i s blagim čuđenjem promatrao kako narod otkida na pjesme koje su mi se doimale preapstraktnima i pretencioznima, nedovoljno "opipljivima" da bi se moje direktnijim izričajima sklono srce moglo poistovjetiti. Popio bih bio par piva, okušao sreću s kakvom damom iz petog reda, čekao Boga i Gume na kotačima jer volim singalonge i otišao kući prividno neimpresioniran. Ipak, čini se da se svo to vrijeme, pod kontrolom mog srca i u priličnoj tajnosti od mog mozga, vršio polagani proces čiji bi najbolji opis bio - ljubav. Jer godine su prolazile, ekipe su se mijenjale, meni je već otpala kosa i narasla brada, a i dalje mi vrag nije dao mira, i nastavio sam ići na njihove svirke. Nisam mogao objasniti zašto. Ali sad znam. Zaljubljivao sam se, nesvjesno. Vjerujte slobodno u ljubav na prvi pogled, ali takve ljubavi često budu lude, divlje i brzo izgore. Prave su ljubavi one koje se pažljivo grade godinama. Pipsi i ja smo prvo dugo bili površni poznanici koji bi si kimnuli u prolazu, onda smo se jedno vrijeme znali sretati u tramvaju i pričati o stvarima koje tad nismo ni razumjeli, pa se jedan dan tramvaj pokvario što nas je natjeralo da prošećemo gradom i eto, sad smo u sretnoj vezi već godinama, razmišljam o prosidbi. Ok, nastranu metaforička preseravanja - najbolja muzika nije ona koja te obori na prvo slušanje nego ona koja ima onaj neki tajni sastojak koji te tjera da joj se vraćaš i polako gradiš odnos. Nisam htio reći "najbolja", točniji bi opis bio - najvažnija. Da ironija bude veća, kod Pipsa je, po mom mišljenju, taj tajni sastojak upravo ona spomenuta "apstraktnost" (koja je, uzgred, na Waltu manja nego prije, ali i dalje sasvim prisutna). Hoću reći da jednom kad uložite malo sebe u te njihove pjesme to vam se vrati stostruko, jer one, upsješno izbjegavajući upadanje u klišejizirane vode u kojima roni 95 posto ljudi što nam pjeva o ljubavi, otvaraju nebrojeno mnogo mogućnosti za različite interpretacije. Te interpretacije onda nužno moraju biti na potpuno osobnoj razini, što dovodi do tog divnog osjećaja kad se naježiš jer sviraju "tvoju pjesmu"! I tako tri, četiri, pet, šest, sedam puta tijekom giga. I duboko u sebi si istinski uvjeren (joj, zbilja bih trebao prestati pisati u drugom licu) da baš ti kužiš tu stvar bolje od svih ostalih jer si ispleo tako čvrstu mrežu uspomena oko njenih stihova da u usporedbi s time ono što drugi proživljavaju dok ju slušaju jamačno mora biti krivo. Možda je slijedeća teorija klimava, ali iznijet ću je - znate ono kad bend svira baladu, pa se ljudi u publici masovno grle i njišu singalongajući? E pa, Pipsi imaju gro balada i gro singalonganja, ali ne mogu se sjetiti da sam ikad vidio ljude kako se zagrljeni ljuljaju. Jednostavno, na njih se ide proživjeti neku sasvim osobnu priču koju kužite samo ti i oni (ajde, ako je ljubav tvog života na gigu s tobom, i on/ona smije dobiti pokoje poglavlje) što je u biti u skladu s Dudinom introvertiranošću. On se s pozornice ne obraća stotinama ljudi, jer to nije njegov stil - on govori svakom ponaosob. Eto, tako Pipsi postanu baš TVOJ bend, na čije koncerte ideš izgubiti glas kako bi dokazao svijetu da ih baš TI najviše voliš. Bijaše tako i ovom prilikom u Saxu, na prvom u nizu od 3 koncerta na kojima se Pipsi, nakon što su se s Waltom podigli iz pepela i okrunili to rasprodanim Domom Sportova, vraćaju u intimniji klupski prostor - jedan od onih u kojima se i sami, nije to tajna, najbolje osjećaju. I definitivno su se ove večeri osjećali dobro - i oni, i mi, i konobari, i tonac, priča se da su čak i mravi i grinje bili zatečeni kako zaneseno pjevuše. Sound u Saxu je bio poslovično vrlo dobar, gužva je bila taman tolika da se ipak moglo disati, a elan i energija koje je meštar ceremonije Dudo unio u sve to je bila na najvišoj razini. Čak se i malo previše smiješio, neka pripazi ako želi sačuvati reputaciju mrguda. O usviranosti benda i njihovoj neospornoj muzičarskoj potkovanosti vjerujem kako ne treba trošiti previše riječi. Potrošit ću zato samo jednu, kratku - MOĆ. Da, za razliku od onog perioda 2007.-2010. kada su se nosili s neuspjelim Pjesmama za gladijatore i posljedično pokazivali i dozu nesigurnosti, lutanja u koncertnim izdanjima, Pipsi danas zvuče neopisivo moćno, usuđujem se reći bolje nego ikada. Nakon ipak nešto suzdržanijeg prijema na premijeri u Tvornici, mogu sa zadovoljstvom napisati da je Walt do danas već potpuno zaživio, postao ključni dio setliste (ispali su samo Plivač i Sa mnom tebi je zima, sve ostale stvari sviraju!). Pipsi naočigled uživaju svirati te pjesme, a ja sam uvjeren da su malobrojni oni koji su u četvrtak u Saxu razmišljali u smjeru "jooj, ne opet nova...". Dapače, primjetio sam oko sebe čak nekolicinu mlađih ljudi koji su naizust pjevali svaki stih s Walta, a štekali na starijem materijalu. Kad već spominjem setlistu, vrijedi ovom prilikom istaknuti kako je ona bila podosta drukčija nego navikosmo. Najbolji dio u toj priči je taj što su vrhunci koncerta mahom bila upravo ta "iznenađenja", pjesme koje ne sviraju često. Konkretno - pomalo zaboravljena Gravitacija je bila genijalan uvod, Johnny Junk Polizei je rasplesao i razveselio škvadru, a Čuvar močvara i trava s Yayom na vokalu spada u red najmoćnijih skladbi koje sam ikad uživo čuo (ne pretjerujem ni najmanje). Znači, svaka čast Jinxima, ali ono što Pipsi rade s tom pjesmom je jednostavno neopisivo. Last but not the least, drugi bis je na opće iznenađenje otvoren pjesmom Pjevač Beatlesa i Stonesa, i to u verziji u kojoj su prvo Ripper i Zdeslav sami na stejdžu, a postepeno im se pridružuju i ostali članovi benda. To nas je dovelo od minimalističke ogoljenosti do ekstatične buke na način toliko iskren i opor da sam siguran da je negdje u klubu kanula koja suza. Od ostalih neuobičajenosti, valja spomenuti da su svirali Teslu grupe Letu Štuke, u koju ipak nisu uspjeli usaditi toliko vlastitog identiteta (kao u Čuvara, jel'), da bi bila posebno zanimljiva. Umalo zaboravih, nakon sto godina smo čuli i Sao Paolo. I to vam je bilo to - skoro cijeli Walt, pokoje iznenađenje, i red neizbježnih evergreenova koji će zauvijek s lakoćom izazivati stadionsku atmosferu. Ovom se prilikom po tom pitanju posebno istaknuo Poštar lakog sna kojeg smo u cijelosti otpjevali samo mi, vjerni fanovi. Jer takvi su tamo bili svi, na koncertima Pipsa nema znatiželjnih ni zalutalih. Nisam vam do sad spomenuo da je 7-8 pjesama u sredini nastupa odsvirano akustično isključivo zato što sam sebe ne želim podsjećati na to, budući da se onda rastužim što nisam mogao biti prisutan tamo i u petak, kada su svirali kompletno akustični set. Uff, rijetki su bendovi za koje imate dojam da biste ih mogli slušati uživo svaki dan. Pipsi to svojim fanovima jesu. Kad na fenomenalan dan shvatiš da si jeftin i nikom potreban, bar znaš da imaš Pipse da se s tobom voze niz tobogan.

ujak stanley // 27/04/2015