Baš je bio neki bezvezan dan, dosadna kiša je rominjala od jutra i puhao je vjetar pa su lica ljudi po gradu posljedično bila obješena i turobna. Jedna od onih srijeda koju želite provesti u sobi sa spuštenim roletama, čitajući knjigu dok čekate da vam se prispava. Baš na takav dan, u grad nam je došao Retox, jedan od posljednjih u beskrajnom nizu projekata Perpetum mobilea kalifornijske punk scene Justina Pearsona. Bend se nalazi na opsežnoj europskoj turneji na kojoj promoviraju svoj novi album (već treći u posljednje četiri godine) Beneath California, a u Zagrebu se organizacije njihovog giga prihvatio KSET. Za predgrupu je odabran Life In Peril, varaždinski metalcore bend koji je u posljednje vrijeme, zbog promocije svog prošlogodišnjeg debi albuma Wings of Perdition, nakupio dosta svirki po gradu i šire, uspjevši pritom, čini mi se barem, stvoriti određenu količinu ljubitelja njihovog modernog žestokog metal zvuka. Upravo iz tog me razloga, moram priznati, osupnula scena koja me dočekala pri ulasku u klub elektrotehničara - unutra je naime bilo maksimalno dvadeset ljudi. Uključujući konobare i tonce. Ako želimo, razloge možemo tražiti u tome što je bila srijeda, što je bilo loše vrijeme, što je dio potencijalne publike vjerojatno otišao na žanrovski sličan Good Vibrations koji se održavao taj dan, što je karta bila "skupa" itd. Međutim, sve to skupa nimalo ne pomaže i ne mijenja na otužnosti cijele situacije. Bendu treba skinuti kapu jer su junački izignorirali da sviraju praznom klubu i pružili nam jednu tehnički vrlo dotjeranu svirku sa zanimljivim breakovima i finim grooveom. Kao što to ponekad biva u KSET-u, i ovaj se put zvučnoj slici mogla pronaći zamjerka - vokal je po mom mišljenju (koje se računa, pošto je to oko 5% od ukupnog zbroja svih mišljenja) bio puno previše tih što je nekako smetalo njihovoj glazbi punoj luđačke energije da eksplodira do kraja. Bendove glavne preokupacije su smrt, (anti)religija i uništenje svega i svačega (podsjećaju na Integrity) što se između pjesama baš i nije dalo primijetiti budući da je pjevač nakon svake pjesme osjećao potrebu zahvaliti svima što su došli, organizaciji, osoblju itd. što je, imajući na umu atmosferu i okruženje, zbilja ispadalo kao mlaćenje prazne slame u nedostatku ičeg pametnijeg za reći. I inače je bilo primjetno da momku fali samopouzdanja i slobode na pozornici (držao se pomalo ukočeno i cijelo vrijeme gledao u pod), što možda i ne bi bio problem da ostatak hardcore vokalista na svijetu nisu većinom potpuni manijaci koji lete pozornicom i divljaju. U biti, najbolji dio Life in Peril je njihova brutalna ritam sekcija koja osigurava jednu razinu furiozne strukturirane kaotičnosti koja je dovoljna da natjera ljude na manijakalno bacakanje uokolo. Ne te večeri i ne u KSET-u, ali jednom, negdje, sigurno. Svirali su vrlo kratko, oko pola sata, i pritom ostavili dojam dobrih momaka kojima ne predstavlja problem to što nastupaju pred praznim klubom (iako na to sasvim sigurno nisu navikli pošto nema kojem svjetski poznatom bendu s te scene već do sad nisu bili predgrupa), pa čak i unatoč tome što im je ovo, po vlastitom obećanju, bio zadnji koncert u ZG do jeseni. Pa dečki, slobodno pogazite riječ, ovaj gig ionako možemo smatrati malo bolje posjećenom probom.

Onda je na binu izašao četverac pod imenom Retox i započeo nastup na najgori mogući način - desetominutnim uštimavanjem i, više-manje bezuspješnim, pregovorima s ton majstorom kojima nisu postigli ništa osim što su dodatno umrtvili ionako uspavanu skupinu od pedesetak kužera koji su se stisli u grupu na pola puta između šanka i stejdža s rukama u džepovima. I prije nego što je Retox započeo, nije mirisalo na dobro - kolektivna energija u publici je bila na apsolutnoj nuli (ma, u minusu!), a frontmen Justin je svakom svojom kretnjom odavao karakteristike čovjeka kojem se ne da biti ovdje. Na malom milijunu koncerata koje sam u životu posjetio, nikad još nisam vidio frontmena s tako negativnim govorom tijela, konstatno je pljuvao po podu, među pjesmama križao ruke i izbjegavao gledati u publiku i komunicirati s istom. Kad bi nam se i obratio, bilo je to isključivo kako bi nas podsjetio koliko smo loša i trula škvadra (što je, da se razumijemo, bilo u potpunosti točno). Čuli smo tako od njega kako se nada da i nama nije toliko dosadno kao njima, da nas je pokušao animirati ali nije uspio jer smo "fucking snoozefest", i kako im se baš i ne svira ali moraju kako bismo mi dobili ono za što smo dali novac. U jednom je trenutku i sišao među ljude kako bi nas pokušao pokrenuti, ali tad je već bilo prekasno - okrenuo nas je protiv sebe i u nepovrat poslao svaku šansu da ovaj koncert pamtimo po dobrom. Postoje bendovi koji svojom pozitivnom vibrom uspiju i najumrtvljeniju publiku natjerati na ples i smijeh. Retox se pokazao primjerom potpuno suprotne vrste, dojma sam i da je došlo pedeset manijaka željnih mosh pita, da bi nas Justin svojim nadrkanim stavom uspio ohladiti i natjerati da ga ne volimo. Vidjelo se da je čovjek potpuno izbačen iz takta a ja vam ovdje ekskluzivno, u maniri pravog istraživačkog novinarstva, donosim i potencijalne razloge za takvo stanje stvari koje ćete moći pročitati samo ako se registrirate za newsletter terapija.net-a još danas do ponoći! Šala. Dakle, ima biti da ipak nisamo bili toliko grozni da smo se jadnom Justinu zamjerili za tri života, već se dijelom radi o tome da je istog dana na hrvatsko-slovenskoj granici mladi bubnjar "pao" s manjom količinom hašiša pa su ih onda zadržali satima i naplatili kaznu od nekoiko stotina eura. Što je eskalacija njegovog neodgovornog ponašanja tijekom čitave turneje zbog čega se gazda Pearson pošteno raspizdio i zaprijetio mu da će ga izbaciti iz benda (što bi se vrlo lako moglo i dogoditi, jednom kad se vrate kući). Unatoč svim navedenim okolnostima, Retoxu se mora priznati jedna stvar - svirka im je bila vrhunska. Pearson kao da je skupio ponešto utjecaja iz svakog benda u kojem je do sad djelovao pa tako Retox zvuči kao apsolutno brutalna, koncizna i nepogrešiva mašina za detonaciju kratkih malih eksplozija punih hardcore punka, noisea, mathcorea i power violencea punih istinske srdže i gnušanja usmjerenih na tupost i besmisao postojanja u 21. stoljeću. Baš onako gadna muzika koja svojom agresivnošću i glasnoćom uzburkava želučane kiseline. Nema pritom ni catchy hookova, ni melodičnih refrena, tako da čovjeku preostaje ili stajati ukopan u mjestu ili se nepovezano bacakati uokolo u divljem ritmu na način na koji je to uradio samo jedan od uzvanika, vaš fotograf Ogi. Ako sam vam već detaljno prepričao ponašanje i držanje frontmena, red ja i da vam kažem da su basist i gitarist bili vrlo lomni u struku i gipki. Izvijali su se i previjali kao da su marionete žestokih zvukova koje proizvode tako da ostaje mali žal što ih je 1. frontmen potpuno zasjenio svojom "karizmom"; 2. tonac zasjenio nedovoljno dobrim ozvučenjem zbog kojeg nismo mogli percipirati sve njihove virtuozne tehničke vratolomije. Ako smo mislili da je Life in Peril svirao kratko, Retox nam je pokazao da je to potpuno uobičajeno - ni oni, naime, nisu svirali duže od pola sata (ne pamtim da sam ikad bio na kraćem nastupu headlinera). I odmah su rekordno brzo posakrivali instrumente dajući nam do znanja da im ni za živu glavu ne pada na pamet svirati još. Nije ni da smo ih tražili, doduše. Nakon ovog koncerta, ostaje gorak okus u ustima zbog puno stvari. Ponajviše zbog toga što smo imali čast vidjeti odličan bend čija je svirka, spletom raznih okolnosti, jednostavno propala. A ne dolaze nam često bendovi takvog žanra, i to okus čini još više gorkim. Jer, moglo bi se Retoxu poželjeti više sreće drugi put, ali dojam je da tog drugog puta neće biti. Jebiga, ispada da u nas za ovakvo što jednostavno nema publike. Bar ne odgovarajuće. Šteta.

ujak stanley // 27/03/2015