Pomalo se već i zna da je svaka prva nedjelja u tekućem mjesecu u Muzeju suvremene umjetnosti rezervirana za MIMO. Kako piše na službenoj stranici, MIMO je Medijski Inventar Muzičkih Originala, a predstavlja kvalitetnu, autentičnu i originalnu glazbu, marljivo stvaranu mimo etera, sa zadaćom upoznavanja šire javnosti s vlastitim kulturnim bogatstvom i raznolikošću glazbene scene u Hrvatskoj. Ono što treba istaknuti kod koncerata u MSU je njihova točnost, obzirom da se koncerti uživo prenose na Hrvatskom radiju kašnjenja ne smije biti. Znači i to je moguće kod nas. Druga stvar koju smatram također pohvalnom u Gorgoni je zvuk, koji je toliko kvalitetan da je jednaki užitak konzumiranja nama u publici i izvođačima na pozornici. Ovu večer svojim svirkama su nas počastili The Marshmallow Notebooks i Fjodor. Čast otvaranja večeri pripala je The Marshmallow Notebooks, odnosno prvi je samostalno izašao Matija Habijanec i gitara, bez pratnje benda. Otvorio je s "Every little thing", a zatim i jednu novu, "Losseless" koja je ili jako kratka ili sam ja bio stoppostotno u pjesmi pa mi je proletjela u sekundi, a moguće i oboje. Nakon toga na sceni su se pojavili i Matko Botić (My Buddy Moose) na mandolini i Vlado Brljak (The Moody Brooders) na bubnju. S njima na pozornici, atmosfera kao da je živnula. Matijin nastup je bio strašno opuštajući, pa je u jednom trenutku upitao publiku jesu li ponijeli pljoske, pomalo bockao i ZAMP, bio je poput minimalističkog stand up komičara. Bitno je baš ovo minimalistički, jer i njegove pjesme su takve, lagane, akustične, bez pretjeranog upliva instrumenata. U zadnje dvije pjesme "Summer" i "The last tourist in town" trio je malo ušao u jam, što je nešto što se ne viđa često kod ovog izvođača. Matija je na ovom koncertu i dalje svoj, poseban i minimalističan. Meni dovoljno.

Pauza između bendova iskorištena je za kratki razgovor o izvođačima i domaćoj glazbenoj sceni, gdje su uz voditeljicu Jelenu Balent sudjelovali Vedran Brkulj (novinar T-portala i suradnik magazina Rolling Stone) i Goran Pavlov (glazbenog kritičar Potliste i autora bloga Ruralna gorila). Fjodor je ponudio dijametralno suprotni zvuk od prvog izvođača. Kombinacija kraut rocka, Floyda i psihodeličnih suzvučja je nešto što rijetki izvođači kod nas sviraju. To je kompleksan, nekomercijalan zvuk za koji je potrebno imati jaču sviračku naobrazbu. Jedan od rijetkih domaćih snaga koji njeguje takvu školu zvuka je Niko Potočnjak i njegova grupa Seven That Spells. Fjodor ima izraženu želju za improvizacijom uz masni zvuk ritam sekcije. Kroz svoj set prvih četrdeset pet minuta svirali su bez prestanka jednu kompoziciju u kojoj su bile utkane četiri manje. Basist je imao zanimljivih momenata, pa dok je stiskao wah pedalu imali ste dojam da je pred vama avion koji upravo uzlijeće, a i bubnjar se kako je koncert odmicao razmahao. U idućih petnaest minuta pala je još jedna kompozicija puno bučnijeg i pomalo kaotičnog (u pozitivnom smislu) uvoda s free jazz motivima. Osobno nisam nikad bio veliki poklonik raznih varijacija kraut rocka, ali ovi dečki zbilja znaju svirati. Pristup sviranja četrdeset plus minuta u komadu zahtijeva strašnu mentalnu kontrolu i napor i zato kapa dolje. Slično sam se kao klinac pitao kako skijaš zapamti stazu, tako sam se i pri njihovom nastupu pitao kako zapamte kompletnu strukturu pri svojoj improvizaciji u pjesmi koja toliko traje, a da sve hoda po špagi. Njihov zvuk usporedio bih s vožnjom vlakom koji juri velikom brzinom bez kontrole vozača, gdje vas je u isti mah i strah i svejedno što slijedi. Samo hrabro dalje, iako ne znam koliko jaku publiku imaju u Hrvatskoj, svaka čast izuzecima. Tu bih volio da sam u krivu.

jura // 03/03/2015