Program Začarana Močvara u organizaciji predvodnice novije domaće kantautorske scene Nine Romić postoji već dosta dugo. A pošto i bend Pridjevi, u kojem dotična mlada dama vrši pjevačke dužnosti, također egzistira još od 2013. godine, logičnim se činilo da se njihov premijerni zagrebački koncert održi upravo u sklopu tog projekta. To se konačno i dogodilo, ovog četvrtka. Bilo je to, kao i uvijek kada se radi o prvim nastupima, jedno uzbudljivo iskustvo u kojem ni bend ni publika vjerojatno nisu znali što očekivati i kako će proći. E pa, mogu sa zadovoljstvom reći kako je po svim bitnim parametrima sve prošlo ni više ni manje nego - odlično.

Barem podjednako bitnu ulogu u cjelokupnoj odličnosti ovog posebnog, vrlo upečatljivog koncertnog iskustva, odigrala je i predgrupa. Radilo se o bendu Mokre Gljive koji već par godina po gradu održava dobro posjećene i hvaljene nastupe. Priznajem, do sad sam ih uvatio samo jednom (u Milji prije 14-15 mjeseci) i ostali su mi u sjećanju kao jedan iznenađujuće moćan miks žestine i psihodelije, rijedak primjer benda na koji se može istovremeno pogati i tripati. Ovaj su se put prikazali u nešto mirnijem svjetlu, ali i dalje je to bend koji tjera na gibanje. Osim toga, ovi mladići su i, usudio bih se reći, virtuozni glazbenici koji imaju svoje instrumente u malom prstu. Kao takvima, nije im teško poigravati se, improvizirati i širiti svoj izričaj u raznim smjerovima, pa se tako u njihovom četrdesetominutnom nastupu nađe svega i svačega. Od simpatičnih skladbi na braču do šamanskih rifova i urlika, preko žestokih hard rock eksplozija do teške progresive. I sve to upakirano u jedan psihodelični omot s daškom tog specifičnog ethno ugođaja koji me u par navrata na koncertu natjerao da prokomentiram kako "ovo zvuči kao Kries". Što uopće nije loše, dakako. Šteta je da se ovaj bend zasad nije bacio u ozbiljniju diskografsku aktivnost pošto držim kako nam takvih (nominalno "psihodeličnih", ali oni su i puno više od toga) bendova u državi kronično nedostaje . A imaju i jedan catchy, plesni moment, lako je moguće da bi ih neki LP katapultirao dosta visoko. Nema veze, taj će trenutak doći kad-tad, a na ovim je momcima vidljivo da im se ne žuri previše. I sasvim sigurno ne rade to jer žele pare ili slavu, također. Točno ih vidim kako nagljivirani i napušeni opušteno jamaju po pet sati u komadu i tako iz tjedna u tjedan, mjeseca u mjesec, ne opterećujući se pritom takvim prizemnim stvarima. Možda se varam, ali mogući razlog što nemaju album je taj što previše istražuju i igraju se da bi imali neki definirani zvuk koji bi smatrali reprezentativnim. I to je, u biti, predivno. Kad smo kod predivnog, takav je bio i broj okupljenih u Močvari te večeri. U redu za karte se čekalo po desetak minuta a već za vrijeme predgrupe je prostor bio vrlo ispunjen. Gljive su bile pozdravljane gromoglasnim pljeskom i uzvicima, jedino što je narod bio možda malo statičan (kažem, pamtim Milju u kojoj su ljudi skakali, padali i divljali), ali to obično tako biva na predgrupama. Znam da je Pridjevima ovo bila premijera na domaćem terenu te su time zaslužili status zvijezda večeri, ali i da su uloge kojim slučajem bile obrnute, mislim da bi Mokre Gljive još više rasturile. Ali, rasturili su i ovako, bez daljnjeg. Kad je otpočeo nastup Pridjeva, dogodilo se nešto što nisam očekivao. Močvara se, naime, napunila. Cijela. A Močvara nije baš mali prostor. Oko prvijenca Pridjeva se je stvorio određeni hype, ali mislim da smo tek sada svi postali svjesni o čemu se tu u biti radi. Radi se o tome da imamo novi veliki bend. Kad ti na prvu svirku u gradu dođe petstotinjak ljudi, onda je jasno da je preskočena faza traganja, probijanja, sazrijevanja i sličnog i da je letvica automatski postavljena visoko. Iskreno govoreći, u postavi s albuma, bojao sam se hoće li je moći preskočiti. Daleko od toga da s albumom nešto ne valja, ali Dino bi trebao imati još barem nekoliko ruku da bi uspio učiniti da Pridjevi i uživo zvuče kao pravi bend. Dobro je zato bilo vidjeti i tri dodatna člana (za one koji su prespavali prošlu godinu, u Pridjevima pjevaju Nina Romić i Ivana Picek), sve odreda poznata lica - članovi ABOP-a, Kriesa i Bamwisea, koji su dali jednu "debljinu" i bogatstvo zvuka nasušno potrebno da bi se odradila ovako kvalitetna svirka. Da se razumijemo, zvukom Pridjeva i dalje dominiraju dvije stvari - psihodelijom natopljena gitara Dina Santaleze i nevjerojatno kompatibilno, prekrasno dvoglasje dviju kantautorica čije bi matične karijere, nastave li Pridjevi rasti ovom brzinom, ubrzo mogle pasti u drugi plan. To jest, bi li iti jedna od njih dvije mogla napuniti Močvaru u solo izdanju? Teško. Dok se, preslušavajući album, čovjek mora tu i tamo prisiljavati da zadrži koncentraciju, Pridjevi su nas uživo potpuno začarali i obuzeli, svaka je pjesma bila priča za sebe. Tekstualno, ne radi se o predubokim ili dugim pričama, ali su stihovi dovoljno minimalističko-repetitivni, poput kakvih zagonetnih drevnih mantri, da nam nije trebalo dugo da uđemo u njihov svijet. Ako se Mokre Gljive u svom zvuku dijelom oslanjaju na ethno elemente s ovih prostora, Ivana i Nina onda definitivno zvuče kao neka mitološka bića s krajnjeg sjevera, vile koje se pojavljuju u zoru kraj osamljenih gejzira Islanda i fjordova Norveške kao produkt promrzlošću izazvanih halucinacija izgubljenih putnika. Dobro, malo sam se zanio, u biti zvuče kao ženski Drago Mlinarec... Khm, odsvirali su cijeli album ali to nam nije bilo dosta pa smo ih uspjeli prizvati na bis na kojem su ponovili pjesmu Ako je, koja se isprofilirala kao njihov najveći hit. Iako moj osobni favorit i dalje ostaje hipnotička Pjesma o drveću. Ili Lucifer i ja, ta je genijalna. Ajme, ne znam više - čak i one pjesme koje na albumu nisu na mene ostavile nikakav poseban dojam, ovdje su mi sjele kao budali šamarčina. Spomenut ću i to da sam na dosadašnjim nastupima Ivanu Picek uvijek doživljavao kao pretjerano plahu curicu koja gleda u pod i cijela je snuždena. Ove večeri, bila je to jedna samouvjerena, nasmiješena i sretna djevojka, to je bilo baš divno za vidjeti. Realno, imala je sve razloge za to - bend joj je maturirao, položio većinu ispita i apsolvirao, sve u jednoj večeri. Potpuni uspjeh. Začarana je Močvara u četvrtak zbilja bila začaranija nego ikada, rijetke ptice psihodelicije su sletjele na obale Save i prenijele čarobnu vijest o tome da konačno imamo vrhunske izvođače u tom žanru koji se ne ograničavaju isključivo na recikliranje prožvakanih riješenja od prije 45 godina, već im uspijeva biti inovativnima, uzbudljivima ovdje i sada. Ne samo da je tome tako, nego je to prepoznala i publika. Divota.

ujak stanley // 02/03/2015