Postoje koncerti na koje čovjek ode kako bi bio u toku s recentnim zbivanjima na sceni, otkrio nešto novo i uzbudljivo. Posljednje izdanje Good Vibrations u Vintageu nije bilo takav gig, ovdje se igralo (većinom) na kartu provjerenih uspješnica poslaganih na set-liste koje su više-manje nepromijenjene već niz godina. To katkad zna biti problematična okolnost pošto dođe do zamora materijala koji uzrokuje bezvoljne, trule svirke, ali mislim da možemo ustvrditi kako Pankreas i Motus relativno uspješno izbjegavaju tu zamku i uspijevaju nam podariti taman dovoljno vibracija da ne odemo kući nezadovoljni.

Zanemarite sad nakratko sve što ste pročitali u uvodu, sad pričamo o mladićima koji su otvorili večer a odazivaju se na ime G.A.D. Koliko sam shvatio, osim jasnog referiranja na legendarni istoimeni album Hladnog Piva, ime im je i skraćenica za "Gadno Alkoholizirani Divljaki". Eto, sad znate. Kad sam ih prije par redaka nazvao mladićima, pretjerao sam. U biti se radi o djeci od kakvih 16 godina. Pošto je tome tako, vrlo je nezahvalno recenzirati njihovu svirku onako kako bih to uradio s nekim drugim bendom. Razumijete, da je identičan koncert odsvirala skupina tridesetogodišnjaka, ismijavao bih ih slijedećih par godina, postali bi mi sinonim za teško sranje. Ali uračunamo li kako su ovi dečki vjerojatno nedavno uzeli svoje instrumente u ruke i da imaju cijeli životni vijek vremena za napredak, mogu ustvrditi kako imaju potencijala da u dogledno vrijeme postanu slušljivi. Samo, do te se razine ne dolazi neprestanim mijenjanjem članova, a oni se na svakoj svirci od nekog opraštaju. Ovoga je puta na red da pokupi prnjice došao pjevač. Od srca im želim da brzo nađu novog s kojim će živjeti u miru i ljubavi, jer ovdje se osjetilo da im je kolektivna energija (ona koja se inače bazira na prijateljstvu i zajedništvu) vrlo niska, kao da i nisu neka škvadra. Što bi za bend, a pogotovo jedan u njihovim godinama, trebalo biti baza svega. Lažem, baza svega je, naravno, punk. I oni ga, s povremenim metal uplivima, i sviraju. I to baš onu "šesnaestogodišnju" verziju istog, s banalnim strukturama pjesama koje završe u trenutku kad očekuješ da postanu zanimljive. I tekstovi su velikim dijelom klasične dječje punk spike, s povremenim uplivima u pretenciozne pokušaje društveno-političke kritike (npr. Thompsonovska "Kupa se dijete u krvi svoga naroda...") kojih bi im, zasad, bilo bolje da se okane pošto zvuče malo smiješno. U biti, smijeh je reakcija koju su većinom izazivali kod okupljenih (kojih je bilo možda sedamdesetak), i to onaj smijeh koji je 50% podsmijeh a 50% "joooj, što su slatki". U mojim su očima najbolji dijelovi koncerta bili oni kad bi se, sad već bivši, pjevač primio trube - šteta što to nije radio i češće. Okupljeni u prvom redu, za koje pretpostavljam da su im prijatelji iz škole, su uspjeli iskamčiti bis na kojem smo čuli obradu Tajči koju su odsvirali kao da žele čim priji sići sa stagea i ići piti. E da, bila je i obrada starog ZG šansonijera Tutunovića Na kurac te nabijem, koja je zvučala dobro. Sve "negativno" što sam o njima do sad napisao nije tu da bi se pronašli prozvanima - radi se o dobronamjernim opaskama koje su iznesene sa željom da svakom novom svirkom napreduju i uspiju se iz statusa klinaca koji se trude izdignuti do pravog benda. Sretno im bilo! Na tom putu, ne moraju se odreći svih priglupih zajebancija i infantilnih shemica, neka samo posmotre kako to radi bend koji je zauzeo pozornicu nakon njih. Naime, Pankreas. Svaka regija nosi svoje karakteristike koje se neizbježno manifestiraju i u glazbenom izričaju njenih žitelja - kaže Nele da je Zabranjeno Pušenje moglo nastati samo i jedino u Sarajevu. U slučaju Pankreasa, taj je bend morao nastati na području Zagreba i okolice i ama baš nigdje drugdje na svijetu. Pankreas uglazbljuje šprehe sa školskog igrališta u Dubravi, kvartovskog birca u Utrinama, i roštilja na Jarunu. I radi to na pravi način, bez nabrajanja toponima i pretjeranog idealiziranja, za razliku od mnogih. Da se ne lažemo, njihov je pristup dakako podjednako prvoloptaški, ali se doima iskrenim, duhovitim i simpatičnim. Ostavljaju utisak momaka s kojima bi se dalo cijelu noć piti pive uz dobru zajebanciju. Odsvirali su svoj klasični set, bez ikakvih iznenađenja. U mojim je očima jedino iznenađenje bio broj ljudi u publici - u tim trenutcima valjda oko 150. Daleko od toga da se ne može odsvirati dobar gig i pred tim brojem uzvanika, ali ako ti gig attenda 400 ljudi, onda valjda očekuješ da ih se pojavi bar 300, kvragu. Ili? Mislim, o čemu se radi, ne razumijem... Jedino što mi pada na pamet je da masovno lažno attendate te gigove kako bi obmanuli Fakebook drugove i drugarice i naveli ih da vjeruju kako živite život punim plućima i odlično se zabavljate, što je jedna zaista ekstremna razina fejkerstva i pozerštine, dragi čitatelji. Bogu hvala pa se momci iz Pankreasa nisu nešto zamarali time - svirka je bila dobra, energična, tehnički potkovana, brza i žestoka. Jedino, možda malo prekratka. No, tu ne treba kriviti bend; ako sam dobro vidio, organizatori su bili nepopustljivi i nisu im dali da se vrate na bis. Inače, ostaje dojam da nam je Pankreas dao više nego što smo mi njima pružili nazad - šutka je bila rijetka i mlaka, a prvi pravi pljesak su dobili tek tamo nakon šeste-sedme pjesme. Što je neobično, jer ovaj bi bend po fakinskom pristupu, sviračkom znanju i crowdpleasing potencijalu u stihovima, mogao biti na razini Kawasaki 3p-a. Nisu baš neki intelektualci, al' zato muški cepaju i dobro se sprdaju. Priredbu je zatvorio Motus, bend koji se s punim pravom može nazvati legendarnim. 'Ajmo logički - ako čitate ovaj izvještaj, velike su šanse da vas, barem površno, zanima punk. A ako vas, makar površno, zanima punk, velike su šanse da ste u posljednjih petnaestak godina prisustvovali nekoj od bezbrojnih svirki Hogara i prateće družine, pogotovo obitavate li podno Sljemena. Što onda znači da vam ja tu i ne mogu reći baš puno toga novog što se tiče samog sadržaja, budući da je sve uvijek isto. To jest, lažem - relativno novije su Gle i Prije je bilo svega za koje mogu reći da se ravnopravno nose s ostatkom materijala, stvarno su dobre. Ostale pjesme, kako i sam Hogar (koji je u ovih sto godina u poslu uspio razviti zavidnu mjeru vladanja pozornicom, nema praznog hoda, neuspjelih pošalica ni nepotrebnih priča) kaže, znaju i naše majke, očevi i strine, pa kako ih onda ne bi znali i uglas pjevali mi, vjerni posjetitelji gigova. I zbilja, gdje god se okrenete po dvorani, svi singalongaju. Samo, ne onako razulareno i na sav glas, nego nekako tiho, sebi u bradu. Kao kad po stoti put gledate najdraži film pa onda već unaprijed mumljate upečatljivije replike prije nego ih glavni glumac izgovori. A glavni je glumac ovom prilikom imao manjih tehničkih problema (tu i tamo ga se nije čulo) koji su u drugoj polovici koncerta uspješno sanirani zamjenom mikrofona (ili kabela, ne znam više). Reći ću i da je sound na prva benda bio dobar, a na Motusu se njihov novi basist imao priliku pošteno iskazati pošto ga se čulo više nego što sam ikad u životu čuo bas na nekom gigu (a.k.a. previše)... Kako, da nabrajam folklorne običaje na engleskom? Ok! Dakle, bilo je crowdsurfanja, pogo je bio na standby sve dok na red nisu došle Razlike nakon kojih je i to postalo sastavni dio događaja, poneki pijani klinjo i djevojčica su ugrabili svoj trenutak slave i bacili singalong s Hogarom na mikrofon, a pao je i kraći chick fight. Znači, same old same old. Mala zamjerka ide činjenici da su na bisu ponovili Razlike. Mislim, jasno mi je da je to najveći hit, ali ako sviraš 26 godina valjda imaš dovoljno materijala da ne moraš ponavljati pjesme. Stvar izbora, ali to je moje mišljenje. U nekom nam je trentuku frontmen dao ekskluzivu - najavio je promociju novog albuma za deseti mjesec. Hm, to je taman dovoljno daleko da se u međuvremenu stigne još odužiti. Ali, 'ajde, odaberimo mu vjerovati. Tako vam je to izgledalo na ovom, tisućitom po redu, izdanju Good Vibrations. Bijaše to jedna u nizu oh-toliko-čestih punk veselica u gradu u kojoj su oni koji su došli dobili ono što su tražili, a oni koji nisu ne moraju gorke suze liti. Ne zato što je bilo loše, nego zato što su ove bendove po svoj prilici već vidjeli, a i opet će. Psi laju, karavane prolaze, Motusi sviraju. Da je gig album, dao bi mu sedmicu.

ujak stanley // 27/02/2015