Damir Urban ima širok krug poklonika u Zagrebu još od vremena Laufera, a kritična masa s vremenom se samo umnažala. Dok su dosadašnja koncertna predstavljanja samostalnih albuma "veličanstvenog ćelavca" mahom bile rezervirana za manje prostore "Mamut" je dobio mamutsku pompu i pozornicu. Jako dobre recenzije albuma pojačane agresivnom reklamnom kampanjom rasprodale su Urbanov koncert u Maloj dvorani Doma Sporotva već sredinom prošloga tjedna i pozicionirale ga jedan od središnjih glazbenih događaja na tuzemnoj rock sceni u ovoj godini. Ili sportskim rječnikom kazano - u najveću utakmicu dosadašnje karijere Urban je ušao s bremenom favorita na leđima. Dvorana je bila pretrpana ali se napunila tek početkom Urbanovog seta. Predgrupe, u ovom sLučaju predizvođačice, bile su mlade kantautorice Milica Šerbedžija i Dunja Ercegović aka Lovely Quinces. Dvije izvođačice kojima je jedina poveznica akustična gitara u rukama. Prva je apsolutno nepoznata i vjerovatno ne bi nikada došla u priliku učestvovati u događaju ovakvog značenja da ne baštini poznato prezime. Druga je etablirana vrijednost sa solidnom koncertnom kilometražom u nogama. Nažalost niti jedna niti druga nisu se usrećile u subotu navečer a publika nije niti zaslužila da bude usrećena. Ne znam kako drugačije protumačiti totalnu indiferenciju prema izvođačicama već kao elementarni nedostatak , ako ne dobrog odgoja, onda u svakom slučaju dobre volje. Nastup Urbana i njegovih jataka počeo je prema satnici u 21h i 45min ali publika je kapala u dvoranu još dobrih pola sata. Ugođaj i cijeli koncert bili su mi jako čudni i konfuzni. Zvučna slika je bila jako loša. U kuloarima se pričalo da se koncert snima za live album i TV emisiju . Uvijek sam mislio da snimanje nastupa za live album znači najbolji mogući zvuk i ton ali očito to nije tako. Volio bih da ovaj koncert osvane na nekom nosaču slike ili zvuka isključivo kako bih se uvjerio da posrani zvuk u dvorani možda može biti pretočen u kvalitetan živi album. Niti malo bolja situacija nije bila ni sa svjetlom. Na momente premračno a na momente preosvijetljeno kao da si na tonskoj probi a ne na središnjem događaju. Na sreću Urban i njegovi "mali divovi" nisu zakazali. Koliko je god forma (zvuk, svjetlo) bila loša toliko je sadržaj bio dobar. Bend je prašio u svih osamnajst a Urban je ostavio srce na terenu. Set lista je bila zanimljivo složena. Veliki hitovi Laufera (i objektivno najveći hitovi u Urbanovoj karijeri) ispucani su već na polovici koncerta. Kako su mu se u tom razdoblju pridružile i Mozartine, Vava te Gibonni, taj dio koncerta slobodno možemo nazvati preuranjenim klimaksom. Mozartine i Vava su odlično odradile svoj posao a Gibonnijevo sviranje basa na dvije stvari mi je, iskreno, nejasan Urbanov potez. Gibonni očito ima ogromnu potrebu dokazivati svoju pravovjernost i rockerski stav. Šteta što su mu u tome ruku pružili Stefanovski, Bare i zadnjih godina Urban.
Ali pustimo mi Zlatana i vratimo se Damiru. Službeni dio koncerta okončan je frenetičnim izvedbama "Mjesta za mene" i "Male trube" popraćenih zborskim pjevanjem. Bend se vratio još na dva bisa ali kako su svi najveći hitovi već bili ispucani imao sam dojam kao da je bis Urban posvetio sebi a ne publici. Ali Urban je sebi priskrbio status koji mu omogućava i takve odluke bez straha da će mu publika to zamjeriti. Za kraj bih usporedio koncert Urbana s koncertom Pipsa prije par mjeseci na istom mjestu. Usporedba je zahvalna jer su Ripper i Urban otprilike u isto vrijeme otpočeli karijeru i jake su autorske osobnosti sličnog senzibiliteta nesklone kompromisima (nadrkani rockeri/roditelji srednjih godina). I da se poslužimo sportskim rječnikom s početka recenzije - dok je koncert Pipsa bio emocijama natopljen davno zasluženi trijumf na domaćem terenu, koncert Urbana bio je remi u gostima uvjetovan lošim travnjakom i nejasnim potezima stručnog stožera.

beer baron // 23/02/2015

> vidi sve fotke // see all photos