Kada u KSET-u koji, unatoč svom omanjem kapacitetu, rijetko puca po šavovima od prenapučenosti jedne obične zimske srijede sviraju tri prilično opskurna benda, očekivanja s kojima čovjek tamo odlazi su vrlo niska. "Popit ću koje pivo i čisto iz znatiželje malo osluhnuti ima li tu čega zanimljivog, ionako će biti prazno, a i sve je gotovo do ponoći", rezonirao sam hodajući (pukla mi je guma na biciklu, za one koji ne znaju) Koturaškom prema klubu. A kad ono, krdo mladih je napunilo dvorište i proizvodi žamor koji uzrokuje uzbuđenje i zadovoljstvo bendova koji imaju nastupiti ubrzo, a vjerojatno i gunđanje baba u susjedstvu.

Prvi od spomenutih (izvođača, ne baba) bio je Udriground iz Duge Rese. Ne mogu govoriti sa stopostotnom sigurnošću, ali prilično sam siguran da se to što Udriground praši samo kod nas smatra "uobičajenim". Hoću reći, diljem Svijeta je ljudima prva asocijacija na rap glazbu jedan čovjek i jedna matrica, a ne bend od sedam članova. U ovdašnjim, dakle, okvirima nisu izmislili toplu vodu, ali to nipošto ne mora biti ograničavajući faktor, dapače. Jer ovo što su pokazali te večeri zvuči, bez ikakvog pretjerivanja, dva koplja bolje od polupropalih rap bendova tipa TBF ili lakrdijaša tipa Kandžija i Gole Žene. Zašto? Pa zato što nam nisu pružili četrdesepet minuta ziheraške svirke u minimalističkim aranžmanima koja funkcionira samo kao ugodna pozadina za versove, već su se potrudili protresti nam glave i guzice ubitačno glasnim, moćnim i zrelim funk-rockom. Volio bih poseban naglasak staviti na riječ "zrelim", pošto su ovi ljudi ostavili dojam kao da su se usviravali od rođenja i da su sad dovoljno spremni, kvalitetni i samopouzdani da vas mogu oboriti s nogu. Ovolika razina kvalitete nikako ne bi smjela još dugo ostati u undergroundu, pitanje je trenutka kada će puk shvatiti da se Elemental može posramljeno pokriti po glavi pred ovom rasturačinom. Ljudima u KSET-u je to te večeri bilo prilično jasno pa je Udriground bivao pozdravljen pravim kricima oduševljenja, točno kako i dolikuje u trenutcima kad otkrijete nešto genijalno.

Nakon ovako ozbiljnog i u svim aspektima dorečenog benda, težak zadatak da održi intenzitet i uzbuđenje na podjednakoj razini imali su krčki Buco i Kalašnjikovi. Iz žanrovske perspektive, radi se o srodnom stilu, u ovom slučaju nešto siromašnijem i ogoljenijem funk/rock/metal/rap điru. Za razliku od Udrigrounda koji ima i puhača i udaraljkaša i dvojicu MC-a, ovdje se radi samo o MC-u kao generalu oboružanom s tri klasična kalašnjikova u vidu gitare, basa i bubnjeva. Bio im je ovo, ako se ne varam, jedan od prvih nastupa pred zagrebačkom publikom i na njihovom bih mjestu bio pomalo ljut na onoga tko je slagao raspored nastupa. Jer, dovoljno su slični bendu koji je svirao prije njih da se usporedbe neminovno nameću. A Buco i prijatelji tu, nažalost gube na svim poljima. To ne znači nužno da ne valjaju, samo da im je svirka nešto "tanja" i nezanimljivija a tekstovi mjestimično pate od lošeg humora i isforsiranih rima. Također, frontmen (Buco?) je odavao primjetne znakove nervoze i treme, pogotovo u trenutcima kad je trebalo animirati posjetitelje za vrijeme manjih tehničkih poteškoća. Za sebe tvrde da su eksperimentalni/rege/dub/treš i još štošta bend, a i nedavni album prvijenac su nazvali Reggae Mafia. Neka mi oproste, ali ja tu reggae jedva da vidim i u tragovima i nije mi najjasnije čemu takva kategorizacija. Valjda zato što su boduli pa računaju da će lakše doprijeti do slušatelja ako se sakriju iza tog klišeja. Dok se Udriground ne libi dodirnuti i socijalne teme i poslati snažnu poruku, Buco i Kalašnjikovi se u tekstovima ne bave ničim konkretnim već im je krajnji domet pokušati nasmijati ljude banalnim dosjetkama. To je sasvim legitiman pristup, ali do problema dolazi kada osvijestite da ti tekstovi naprosto nisu dovoljno smiješni da biste imali potrebu preslušati ih dvaput. Možda se radi o internim bodulskim zajebancijama koje mi purgeri ne možemo ubrati, i u tom slučaju ja ovim simpatičnim mladićima želim svu sreću na njihovom i okolnim otocima ali si i uzimam za pravo prognozirati kako će do ozbiljnije količine publike u ostatku države teško doprijeti.

Program se dosta odužio i već pri početku nastupa karlovačkog benda Humanofon je bilo jasno da će, budu li se pridržavali pravila koje nalaže da je svirka dozvoljena do ponoći, morati prilično požuriti. Na kraju se ispostavilo da su organi reda nastup prekinuli i nešto prije tog deadlinea, što je prava šteta. Jer taj Humanofon je dosta intrigantan bend. Kad ih vidite prvo pomislite kako će vam sigurno svirati neki bljutavi emo indie isprdak a onda vas polako počnu razuvjeravati glazbenim stilom za koji niste baš sigurni kako bi ga definirali, ali ga slušate sa zanimanjem i na kraju zaključite da su najbliže nekom progresivnom reggae-rocku. Ovaj bend postoji od 2004. godine, što je u biti nevjerojatno dugo uzmemo li u obzir da, koliko mi je poznato, nemaju nikakvih službenih albuma i sviraju svake prijestupne. Za ozbiljnije analize njihove glazbe bi valjalo posjetiti neki pravi koncert a ne ovaj "trailer", a ja se iskreno nadam da će mi se za to ubrzo i pružiti prilika.

Ova je zanimljiva i, barem po mom sudu, neočekivano uspješna glazbena večer bila organizirana u okviru novog KSET-ovog koncertnog programa Čuješ?! koji ima cilj publici predstaviti mlađe kvalitetne domaće bendove. Hvale vrijedna inicijativa koja se u prva dva izdanja pokazala punim pogotkom i nema razloga da ne postane jedna od perjanica gradske koncertne ponude. Nastave li iz rukava vaditi ovako zanimljive bandove, uspjeh je zagarantiran.

ujak stanley // 18/01/2015