Koncert koji uopće nije bio nigdje najavljen, niti na webu, niti na plakatima, a ni medijskim putem (barem koliko sam uspio primjetiti) uspio je okupiti pozamašnih 200-300 ljudi, a cijeli happening se održao na nasipu pored kluba Močvare. Inače, za ovaj koncert ne bi saznao da se tog dana nisam trebao sastati sa Zdenkom Franjićem koji mi je predložio ovaj koncert za kojeg je on pak saznao od Hrca koji mu je te večeri trebao nešto "poslovno ili privatno"...

Prostor oivičen sa stablom javora, gustom krošnjom čini mi se jasena i još par bjelogoričnih stabala dao je organizatorima dobru hladovinu u ove žestoko sparne dane da kompletiraju improviziranu scenu na travnjaku, uspiju dovući električnu struju i na zavidnoj razini fragmentiraju zvuk, ali su ne znam zašto na svega metar-dva od epicentra koncerta ostavili napokošenu travu punu vrućih kopriva. Kao da ova usijana žega nije dosta...

Prije samog koncerta ekipe sastavljene od domaćih i japanskih boraca odigrala je jednu mini nogometnu tekmu, a nakon toga se oko 20.45h krenulo na osvajanje "rejting" poena u svirci.
Prvi su se instrumenata prihvatili domaći zagrebački sastav 7 That Spells koji su odsvirali svoj skoro jednosatni set vrlo interesantne glazbe. Oni su sastav koji predvodi Niko (upoznali ste ga kao člana
sastava Tigrova mast u kojem svira mini-moog), a u ovoj postavi on svira gitaru. Preostali članovi sastava su još energični bubnjar gol do pojasa i bas gitarista. Svi skupa sviraju zanimljiv spoj instrumentalnog noisea, funka i rocka, te svojim vještim kombinacijama podosta prizivaju u sjećanje duh Peach Pit
ostavštine iz vremena "Tricky Slaughter Operation". Niko na gitari je po svemu sudeći pravi hedonist zvuka, pa zato često voli uploviti u gitarističku noise-psihodeliju koja je ostavila poseban šarm cijelom
nastupu. Pošto se u vrijeme njihovog nastupa već pomalo poćeo spuštati mrak, okolo benda su zapaljene plamteće baklje koje su služile kao rasvjeta, a nakon što se spustio potpuni mrak, još kao dodatak upaljena su svjetla sa jednog parkiranog automobila. Prava alternativa, nema što za zamjeriti... Zvuk koji su 7 That Spells prezentirali je vrlo moćan ritmički kompleks pun slobode i velikog prostora za nesaglediva osvajanja zvučnih područja u koja su tu i tamo ponekad zalutali (ili sasvim svjesno došli) Šarlo akrobata, Nomeansno, Ruins, Dog Faced Harmony..., ali osjete se i prizvuci suptilnih utjecaja poput
Sonic Youth, Rapeman, Zeni Geva te mnoštva američkog noise-rock zvuka iz devedesetih. Šteta što sam se prilikom fotografiranja vražje opekao na one proklete koprive, pa nisam imao volje da nakon koncerta priupitam pokoju prispodobu iz banda za neku bolju informaciju od onih koje sam dobio od Nikše (Tena Novak, ex-Kukuriku Street) i samog Zdene koji je ovom prilikom imao svoj mini-štand sa cd-ovima. Ah, koprive... još me peku. Potom na istu "travu" ili stage (ili kako god hoćete) izlazi druga postava 7 That Spells koja je ja glavnim akterima večeri Acid Mother's Temple otprašila 20-25 minuta frenetičnog psycho-noise rocka za kojeg postoji samo jedan epitet i to u superlativima. To što su ova dva sastava zajedno odsvirali pod pretpostavkom da se uopće nikada nisu zajedno uvježbavali je čista stvar emocije i trenutnog stanja duha, te je otprilike vrlo slična onoj varijanti koju je Tena Novak 15.V ove godine izvela zajedno sa Damo Suzukijem u Teatru&TD. Jedina je razlika u tome što je ovom prilikom akcent bio na gitarskoj noise komparaciji sa svemirskim zvucima syntha, te što su kompozicije bile daleko energičnije, nabrušenije i daleko kraće, te su sve skladbe instrumentali. Ostalo je vrlo slično. A onda oko 21.40h na tzv. "stage" ako se to tako može nazvati izlaze japanci o kojima se ovdje vrlo malo zna. Koliko sam uspio saznati, imaju 4 albuma koje je jedan prisutni fan okarakterizirao kao "svemirska psihodelija". Međutim, vrlo pogrešno... barem ovaj put. Ovaj nadasve, možda i kreativan sastav u studiju, vrlo malo je pružio na večerašnjem koncertu. Sastavljeni od 4 člana (klavijature, bas, bubanj, gitara) imaju jednu veliku boljku koja se zove "kopijina kopija". Prvo su uključili synth koji je dobrih 20 minuta ispuštao jedan te isti sample unedogled uz povremene zvukove ambijentalne-psycho gitare (što primjerice David Sylvian radi na daleko kreativnijoj razini), te su uz to, nemam pojma da li namjerno ili slučajno
isprobavali "rad instrumenata" kao da je tonska proba... Možda je to baš i dio zvučne koreografije, ali ne bih se s time složio. Ako jest, onda je vrlo blesava. I dosta dosadna. Tek u 22h Acid Mother's Temple "počinju" svoj koncert i otvaraju ga sa zvukovima syntha koji u svemu mirišu na onaj stari zvuk post-punk psycho sfere kojeg su svojevremeno nakaradno predočili Public Image Limited u kompoziciji "Socialist" davne 1979. Ne bih se čudio da su upravo P.I.L., te naravno nezaobilazni Can i Damo Suzuki, a i The
Fall, Pink Floyd (možda i A Certain Ratio, Mark Stewart, Neu, Gong, Cabaret Voltaire) nešto što su članovi Acid Mother's Temple slušali dan i noć i to cijelo desetljeće (a možda i dva-tri po godinama
koje imaju) jer im je zvuk sastavljen prvenstveno od neoriginalnih kombinacija kraut-rocka, new-wavea, post-punka, psihodelije i dubokog minimalizma kojeg jedino povremeno gradacijski pokušavaju obogatiti sa solističkim izletima na solo-gitari koja ode u nagle breakove i vrlo dobre umetke na synthu koji do zla
Boga zaista zvuči sintetično poput zgužvane i toplinom osakaćene plastike koju ste umetnuli u ikebanu sastavljenu od niza pravilno poredanih japanskih štapića za jedenje hrane. No, premda je ovaj opis dosta podroban za pojašnjenje njihove glazbe, najveće razočarenje je slijedilo kada je skoro deset punih minuta svirala gitara koja je bez ikakve sumnje melodijska kopija "Poptones" Public Image Limited (album "Second Edition", 1979.), a i sama bas gitara je bila tako "nesrazmjerna" sa zvukom da je logično kako su i ovdje Acid Mother's Temple pribjegli očiglednoj kopiji. Nakon toga svirali su nešto vrlo nalik na kraut-rock iz vremena 69-74 i tada se publika naglo počinje razilaziti (djelomično i zbog komaraca koji su dolazili sa Save i sa obližnjih vrba, bazge i akacije), bilo je tu i povremenih izleta u psycho za što su zaslužne klavijature, no sve skupa je ostavilo tako mršav i blijed dojam za sastav koji slovi kao jednim
od zvučnih nasljednika Can i Damo Suzukija. E, da, da ne zaboravim... u pojedinim kompozicijama ostavljaju čak i jedan dio originalnosti, a to su nekakve mantre koje izvodi gitarist koji mi se čini da ne može istovremeno pjevati i svirati.

Hm... umjetnički dojam? Pomalo šarlatanski i nedorečen, ali alternativa je ta koja svakome može dozvoliti
neslućene slobode izražavanja. Ha, dobro... koprive uvijek peku.

horvi // 30/06/2006

> vidi sve fotke // see all photos