Na današnji su dan prije godinu dana iz mulja Močvare maglovitim zrakom iznad prljave stare rijeke odjekivali zvuci psihodeličnog indie pop tria The Pharmacy. Te se srijede okupilo nas sedamdesetak vječitih znatiželjnika te, u pomalo snenoj atmosferi događaja koji nam je pružao taman dovoljnu količinu satisfakcije da se ne zapitamo bismo li u tom trenutku radije čitali knjigu u toplini kreveta, s jedva primjetnim osmijesima na licima ispratili nastup tih kosmatih momaka koji žive u kolijevci grungea ali se vizualno (a bome i auditivno) doimaju kao mješanci hipija i hipstera.

Za slučaj da ste pomislili kako vaša ljubljena terapija.net započinje s retrospektivama u stilu "dogodilo se na današnji dan" u kojima bismo testirali svoje pamćenje i vaše živce izvještajima s koncerata od prije godinu dana, naravno da niste u pravu. Priču o The Pharmacy sam, naime, potegnuo isključivo kao, u mojim očima barem, vrlo očitu paralelu s onim što se u Močvari odigralo ovog ponedjeljka. A bio je to premijeni nastup portlandskih Wampire u našem gradu. Sličnosti između ova dva koncerta su bezbrojne, od zvučnog i modnog identita bendova, preko broja okupljenih (ne pamtim dobro lica, ali za vjerovati je kako se dobrim dijelom radilo o istim ljudima) pa sve do vremenskih uvjeta koji su vladali vani. Također, baš kao ni The Pharmacy prije godinu dana, ni Wampire nas nisu oborili s nogu, otpuhali. Tek su nas malo zanjihali, kao da smo pospane bebe u psihodeličnoj kolijevci.

Za one koji žele znati više recimo da Wampire postoje od 2007. godine kada su dugogodišnji prijatelji Rocky Tider i Eric Phipps odlučili poharati portlandske dance floorove svojom plesnom varijantom rocka na gitarama praćenih elektro-house matricama. U toj su namjeri i uspjeli te su se s vremenom specijalizirali za kućne zabave i postali neizostavan dio gradskog undergrounda (to je u slučaju da su partiji bili u podrumu, tavani su overground). Do zaokreta u zvuku i konceptu dolazi prije otprilike dvije godine kada ova dva druga odlučuju snimiti svoj prvijenac, a uz to i proširiti duo u kvintet te se okrenuti tom nekom karakterističnom zvuku kojeg ćemo zasad nazvati indie rockom, a njegovom se detaljnijom analizom pozabaviti u slijedećem poglavlju. Dečki su, to je bitno dodati, u ta posljednja 24 mjeseca non-stop na turneji, te su u međuvremenu snimili već i još jedan album, te generalno na svim poljima aktualizirali i intenzivirali priču oko benda, pa se sad već može reći i da uživaju određenu razinu popularnosti diljem svijeta.

Eto nas. To je sad taj dio izvještaja u kojem vam kažem kako su nas Wampire u svojih nešto više od sat vremena programa upoznali sa svojim viđenjem pop-rock glazbe. "Kakve glazbe, kako zvuči to?", pitate se vi, a ja vam, uz zamišljeni pogled u daljinu, odgovaram kako se radi o zvuku koji se giba, klizi, teče i putuje. Ništa čudno, reći ćete. Međutim, osim kretanja kroz Močvaru, njihov zvuk prilično glatko i bezbrižno putuje i kroz desetljeća. Začet je još prije 45 godina, na jednoj od blatnih livada Woodstocka za vrijeme neke trippy solaže Jefferson Airplanea u praskozorje. Sedamdesetih je upijao melodioznost i plesnost Bee Geesa, te mekoću Breada, da bi desetljeće kasnije bio oplemenjen sintisajzerima Erasurea i OMD-a, a danas se skrasio u vjetrometini onoga što rade MGMT.

Ne znam kako su funkcionirali u svojim "party animals" godinama, ali trenutno ovi dečkići više izgledaju kao odmetnuti šmokljani koji preferiraju sjediti u kombiju uz gljive i joint te se potiho i sjetno, uz učestala plaha hihotanja, prisjećati kako su proveli tjedan. Na stejdžu su simpatični ali i prilično ukočeni i bojažljivi, nekako imate dojam da bi vam puno više toga imali za reći uz pivo za šankom. Dominiraju dvojica spomenutih začetnika cijele priče, oni sviraju gitare i dijele pjevačke dužnosti, a osim toga vam i kažu kako su prvi put ovdje te da im je tako drago što imaju tu čast (što ste čuli već previše puta da biste povjerovali) te se pristojno zahvale na vašem srdačnom aplauzu nakon svake pjesme. I tako, stojite tamo i shvaćate da ne gledate bend koji ćete bjesomučno preslušavati slijedećih mjeseci, ali ćete mu se vraćati u onim emocionalno specifičnim trenutcima kad vas opere nostalgija a da ne možete točno definirati za čim. Jer cijela je stvar vrlo pitka i ugodna, onako pomalo zaštitnička (shvatit ću ako ne shvaćate što pod tim mislim), dobrim dijelom i zbog finog syntha kojim je sve to dobrano natopljeno, a koji se ne libi odvesti nas i u naglašeno atmosferične pospane dionice nalik na Youth Lagoon. Stvari su većinom mid-tempo te se prelijevaju jedna u drugu bez većih šokova, klizećim stilom. Tečnost su prekinuli samo u par navrata kada su otišli u eksperimentalnije vode s višeminutnim jamovima na tragu acid rocka (jednim takvim su i zatvorili nastup) koji su po mom mišljenju ipak bili nešto slabiji dijelovi koncerta budući da dečki, to je savim jasno, nisu gitaristički virtuozi. Tako da se nešto bolje snalaze kad se drže konvencionalnijih obrazaca i prepuste brkatom momku za synthom da sve zasoli minimalističkom psihodelijom. Odsvirali su presjek svoja dva albuma, izmamili i bis, a onda se zahvalili do slijedećeg susreta.

Ovo je muzika iz starog ormara, obavijena prašinom. Poput omiljene glomazne igračke iz djetinjstva koje vam ničemu ne služi i samo zauzima prostor i htjeli bi je se riješiti, ali ne uspijevate. Zato što ju čvrsto štiti gorko-slatki veo od nostalgije i spleena. Najbolji dokaz tome je da se, od početka pisanja ove recenzije pa do sad, moje mišljenje o dotičnom koncertu značajno popravilo. Poput pravih vampira, uđu vam pod kožu. S tom razlikom što ovi ne grizu nego miluju, glade i njišu.

ujak stanley // 11/12/2014