Ako slučajnim odabirom određeni uzorak zagrepčana upitate koja im je prva asocijacija na Svjetski dan borbe protiv AIDS-a, dobre su šanse da će osjetan postotak njih odgovoriti - Pozitivan koncert! Ova se manifestacija u svojih prvih deset godina postojanja uzdignula  od Tvornice Kulture do višestruko rasprodanog Doma Sportova, cementirajući si pritom status najmasovnije koncertne atrakcije u sezoni. U tom se procesu možda malo pogubila prvotna humanitarno(?)-edukativna nota, ali i dalje dijele kondome na svakom koraku, i to je nešto. Budući da se radilo o jubilarnom izdanju, ove su godine organizatori (HUHIV I Los Angeles Agency), potaknuti odličnim posjećenostima prijašnjih izdanja, odlučili pretvoriti Pozitivca u festival koji je trajao dva dana i doveo nam čak osam izvođača.

Čast da otvore kompletnu priredbu pripala je riječkim rockerima Jonathan. Prostor je, očekivano budući su krenuli u 20 i 15, bio većim dijelom prazan, ali to nije spriječilo ove prekaljene glazbenike da nam još jednom dokažu kako je cijela fama koja se oko njih stvara većim dijelom opravdana. U vrlo kratkom vremenskom roku su postigli puno toga, a iako ovaj nastup zbog toga što su nastupali prvi možda nije imao naboj ni intenzitet onih u Tvornici ili na Gričevanju, pokazali su da su već sad spremni za najveće pozornice. Ako se ne varam, čuli smo i jednu potpuno novu stvar, što bi moglo značiti da novi materijal nije daleko, a malobrojna publika je zdušno aplaudirala dajući do znanja da im se dopada ovaj novi bend na, kažu neki, učmaloj sceni. Jonathane ćemo vrlo vjerojatno ponovno gledati na Pozitivnom koncertu, s tom razlikom što će im termin nastupa tad vjerojatno biti bliži ponoći nego popodnevu.

Uslijedili su Elemental, koji su s Pozitivnog koncerta izbivali još od njegovog premijernog izdanja. Ako usporedimo to kakav su bend bili tad s onim što predstavljaju danas, mislim da mogu mirne duše reći kako Elemental iz 2005. odnosi pobjedu. Tada su bili još dovoljno mladi i u jednom pozitivnom zanosu tako da se činilo da im je nebo granica, a ne zaboravimo i da su letjeli na krilima odličnog albuma  Male Stvari. Dok ih danas gledate pred polupraznim i poluzainteresiranim Domom Sportova, skoro da vam ih bude žao. Jer, stječe se dojam da su sami sebi najveći neprijatelji - upali su u svojevrsnu samodopadnu šprancu koju vrte iz albuma u album, sa sve slabijim i slabijim rezultatima. Odsvirali su nam Balkana, Sto i jedan razlog, Bolji si, Prokleta ljubav i još pregršt novijih stvari, ali unatoč tome što je bend vrlo svirački kompetentan i fino balansira kroz pop, funk, rock, soul i reggae ritmove i melodije, a Remi je s godinama postala odlična pjevačica (a i izgleda sve bolje), te pjesme jednostavno nisu dovoljno dobre. Fali im britkosti i duhovitosti koju su nekada imali, a što se tiče društvene i političke osviještenosti, ona se svodi na beskrajno lupanje po jednim te istim stvarima s čekićem koji je već jako istrošen i zahrđao. Miljama daleko od bilo kakve prave provokacije, ono što ostaje je ziheraško i očekivano. Vrhuncima nastupa se tako pokazuju iskušane Male stvari i Zašto te imam, za vrijeme kojih  se narod konačno uključuje, plješče i pjeva.

Na red tada dolaze Jinxi. Za vrijeme njihovog nastupa je već postalo jasno da su s ovako koncipiranom prvom večeri organizatori ipak zagrizli malo više nego što su mogli progutati, jer su tribine, unatoč tome što mediji iz nekog razloga izvještavaju o punom Domu Sportova, bile većinom prazne. Dakle, kratko i jasno - Dom sportova prve večeri nije bio pun, ni blizu. Ekipa iz Jinxa treba početi držati instrukcije iz dostojanstvog starenja na sceni mnogim kolegama. Za razliku od nastupa Elementala, ovdje je atmosfera bila na vrhuncu. Publika je cijelo vrijeme plesala i pjevala s Yayom i uživala u rutinskoj svirci Jinxa. Iako taj epitet nekad zna imati negativnu konotaciju, u ovom slučaju tome nikako nije tako, jer rutina Jinxa je perfekcija. Kada bi sva pop glazba zvučala ovako dobro, bio bi to savršen svijet. Jinxi su, za razliku od ostalih bendova, bili praćeni i vrlo zanimljivim i bogatim asortimanom fotografija, članaka i ostalih materijala vezanih uz bend koji su se vrtili u pozadini dok su nas oni uveseljavali svojim hitovima. A imaju ih napretek i svi ih znaju i vole pjevati, tako da problema nije bilo. Prošarali su kroz sve svoje albume, pa su nas malo i iznenadili izvođenjem pjesme s pomalo zaboravljenog prvog albuma na engleskom jeziku Sextazy. Jinxi ovakvim kvalitetnim nastupima samo potvrđuju da će proći dugo vremena prije nego što ih netko uspije skinuti s trona hrvatske pop glazbe. Tekstualno zreliji no ikada, potpuno smisleni i dorečeni, a muzički virtuozni u nepretencioznosti, ma vrh.

TBF je jedna od pozitivnijih i kvalitetnijih pojava u domaćoj glazbi u posljednjih 20 godina, i to svakako treba respektirati. Nažalost, slično kao i njihovi gore spomenuti žanrovski kolege, ni ove splitske legende više nisu u naponu snage, to su ovom prilikom ponovno pokazali. Iako su malo ispremiješali setlistu pa smo čuli Moj um pali, Skener i još poneke inače zapostavljene stvari, ni to nije pomoglo da njihov nastup dosegne one visine na koje su nas navikli prije 4,5 i više godina. Vrlo je teško uperiti prstom u problem, profesionalnost i usviranost nikad nisu bili upitni. Bit će da su se jednostavno ispuhali. Koliko god to bilo teško za prihvatiti, to je jedino logično objašnjenje u situaciji kad iste pjesme istog benda na koje su prije par godina otkidali i skakali deset metara u zrak, narod danas nagrađuje tek mlitavim aplauzom iz pristojnosti. Publika koja dolazi na Pozitivan koncert je u globalu nezahtjevna, a kad takve ne uspiješ animirati ni najmanje, već se, naprotiv, dvorana za vrijeme tvog nastupa dobrano isprazni, e onda znaš da nešto tu smrdi. Čak su i tradicionalno za zajebanciju inspirirani Saša i Mladen vrijeme među pjesmama kratili psovkama, beskrajnim zahvaljivanjem i lošim forama. Kao svijetlu točku mogu istaknuti jedino novi singl Moj prijatelj Krist koji nakon neoprostivo loših Banane i Neću ti ništa, ipak daje nadu da će TBF možda, eventualno novim albumom dobiti i novi uzlet. Pjesma je inače skoro pa najprovokativnija u dosadašnjoj karijeri TBF-a i jedva čekam da se zavrti u eteru pa da čujemo i čitamo komentare pozornih čuvara tradicionalnih vrijednosti. TBF-u želim čim brži povratak u formu, jer je zbilja tužno vidjeti da jednom takvom bendu publika masovno napušta svirku.

Drugog su dana festivala stigle informacije kako je preostalo još samo stotinjak karata na ulazu, pa je cijela stvar mirisala na još malo bolju zabavu od one jučerašnje koja je mogla dobiti osrednju ocjenu. Krenulo je s Luxus Lordom, rock bendom koji je ove godine izbacio svoj dvostruki album prvijenac i ovdje dobio odličnu priliku da ga promovira pred brojnim auditorijem. To jest, tako bi to trebalo biti u teoriji, ali se ispostavilo da im je prisustvovalo tek neznatno više ljudi nego što bi ih čulo u Rock Klubu Ribnjak. Dečki rade rock s dosta primjetnim stoner uplivima i ponekim metal solažama i ne zvuči to loše. Ipak, nemaju ono nešto po čemu bi bili specifični, pa se sve svodi na recikliranje nekakvih klasičnih shema, bez nekog posebnog vica. To samo po sebi ne mora biti loše, ali vokalist ima slabašan glas koji mi je par puta zazvučao kao da je na rubu preopterećenja i kolapsa(možda je trema), a i tekstovi se većinom kreću u tom nekom misaono  metaforičkom području, a to je prilično sklizak teren, ako niste literarno nadareni. Ne znam, neloš bend ali ni blizu jednako uzbudljiv i pun potencijala kao naprimjer Jonathan. Kandžija i Gole Žene su zauzeli stejdž slijedeći, čak i nešto prije no što je satnica predviđala. O njihovom nastupu neću previše duljiti, budući da se radi o izvođaču kojeg mi je osobno prilično neugodno slušati, ali je lako moguće da je problem u meni koji ne shvaćam taj specifični smisao za humor. Tako da mogu reći da dečko ima puno energije i da se trudi, da ima solidan polu-cover bend (dobar dio melodija nije njihov) iza sebe, te da nas je sve podsjetio na dobro poznate hitove Jelena (znate ono Jako si ružna - ne budi tužna), Bicikl (Imam novi bic - sjedi mi na sic) i ostale. Tu bih se zaustavio što se tog tiče. Brkovi!!!  Najenergičniji, najzabavniji, pa vjerojatno i najbolji koncert od svih osam odgledanih. Na njihovim nastupima uvijek dosta toga ovisi o tome na koju je nogu ustao frontmen Shamso69. Na našu sreću, za razliku od prošlog nastupa u Tvornici kada je zabrazdio u žešći šovinizam, ovdje je bio urnebesan do bola. Stradali su svi od Damira Urbana i Vatre, do Springsteena i Dylana, pa čak i prijatelji iz grupe Sars. Saznali smo i da je basist Tomac prvi član Brkova koji je imao muda reći ne kapitalizmu te je dao otkaz na državnoj televiziji, a vrhunac provokacije je bio kad su odsvirali kratki "džingl" Dosta mi je Narodnog radija i Radija 101, i pritom prozvali i posramili njihove vlasnike i uredništvo. Oh, jesam li spomenuo da je Radio 101 prenosio Pozitivan koncert uživo? Hahah, svaka čast. Iako se sami pomalo asimiliraju s tim bendovima, Brkove nikako ne treba trpati u isti koš sa S.A.R.S.-om i Dubiozom. Kad ih vidite i čujete uživo, postane vam savršeno jasno da se ne predstavljaju lažno i nikom ne uvlače u guzicu. Oni su to što jesu - mačističke svinje odrasle na panku koje praše narodnjake. Ništa više, ništa manje. Uzmi ili ostavi, baš ih briga. Za vrijeme njihovog nastupa je po prvi puta u ova dva dana došlo do komešanja (kod, generalno gledano, dosta mlake publike) i poganja, a pogotovo na bombama kao što su Mala, Kurvo Prokleta i Pizda Materina. E da, prosjek godina u prvih dvadesetak redova na Brkovima bio je otprilike dvostruko manji nego na Jinxima. Djeca vam odrastaju na Brkovima, pomirite se s tim. Kao da je to nešto loše, uostalom. Uvjerljivi headliner ovogodišnjeg Pozitivca bila je Dubioza Kolektiv. Za vrijeme njihovog nastupa se Dom Sportova (konačno!) popunio kako spada, što bi me moglo navesti da lamentiram o mnogim ljudima koji kupe karte za neki cjelovečernji događaj samo kako bi ušli na zadnjih sat vremena, ali neću. Godine prolaze, a narod sve više i više puši tu Dubiozu. Ne znam što bih vam o njihovoj muzici mogao reći a da to već ne znate. Prokušani uvijek jedan te isti ritam uz cigansko-cajkaste puhače i hvalospjeve marihuani i površinske hejtove po političarima (onako, taman da se može nabrijati i slaboumni Mile iz Gračaca) i tako unedogled. Moram reći, na Dubiozi se na baš svakom pokretu vidi koliko su velik bend. Njihova predstava je namijenjena najvećim binama i desecima tisuća ljudi ispod njih. Pucali su na najviše, i u tome su i uspjeli, za to kapa dolje. Ipak, teško se othrvati dojmu određene neprirodnosti. Potpunog nedostatka spontanosti, bolje rečeno. Obratite pozornost slijedeći put kad se nađete na njihovom koncertu kako je svaki trenutak pažljivo unaprijed dogovoren, tempiran i isplaniran. Tu nema mjesta praznom hodu, točno se zna kad trubači idu naprijed -nazad, kad gitaristi idu lijevo-desno, kad se pleše, kad se skače itd. Sve, ali baš sve,sve je u slučaju Dubioze koreografija, čak i crowd surf se doima tempiran. Nekom se to dopada, nekom ne. Meni osobno ne. No, kad se zanemare tekstovi i ostale otegotne okolnosti, ono što ostaje je prolazan ska bend na kojem se da sasvim kvalitetno naplesati. Bilo bi lijepo i kad bi momci koji put javno obznanii da sviraju ska, jer se radi o glazbenom pravcu koji se nalazi u bizarnoj situaciji da ga svi slušaju a nitko ne zna da ga sluša. A Dubioza je, na kraju dana, neupitno jedan ska kolektiv. Prva polovica koncerta je bila sasvim solidna, da bi pred kraj meni osobno već postalo malo dosadnjikavo (kome se više da slušati Blam Blam?), a posebno u trenutcima kad se pale sva svjetla i bend uz pratnju samo akustare svira Krivo je more, te inzistira da mi pjevamo refren jer ga oni uvijek falšaju. Da razjasnim, svirali su Krivo je More Divljih Jagoda, ne vlastitu varijantu te pjesme. Prisjetio sam se tada sprdnje Shamse iz Brkova koji je samo dva sata prijekroz podsmijeh izvikivao :"Aj sad svi, k'o da ste na koncertu Opće Opasnosti u Bihaću". Sad znam na što je mislio. No, narod je plesao, pjevao, skakao i plakao, sve kako su momci diktirali, tako da sam uvjeren da se ovo može okarakterizirati još jednom uspješnom svirkom Dubioza Kolektiva u, sad već tradicionalno za njihove nastupe, krcatom Domu Sportova.

Pozitivan koncert jaše dalje, kakav bio da bio. Ovo je jedno specifično događanje koje iz godine u godinu uspijeva dovući i ljude koji inače ne pohađaju koncerte i ne prate scenu, a idealna je prilika i za prvi samostalni koncert mladeži i slično. Vjerujem kako će se za jedanaesto izdanje organizatori ipak ponovno odlučiti za jednodnevnu varijantu, ovako se sve malo razvodnilo. Vidimo se, dakle, na jedanasetom Pozitivcu a u međuvremenu ne zaboravite koristiti zaštitu, tako vam svega

ujak stanley // 01/12/2014