Nakon propuštenog nastupa SLF-a prije četiri godine, zbog nesretnog poklapanja s koncertom The Businessa dan prije, ove su se godine bogovi panka smilovali i dali još jednu šansu za nadoknaditi propušteno. Stiff Little Fingers spadaju u sam vrh svjetskog punk rocka, bok uz bok s ostalim prvoborcima s Otoka. Osnovani su 1977. godine u Belfastu, usred niza sukoba republikanaca i lojalista nazvanim Nevolje. Kako je tada Belfast bio praktički ratna zona, koncerti i događanja su bili rijetki, pa su se klinci morali sami snalaziti. Takvo je stanje opisano u sada već klasičnim numerama SLF-a Here We Are Nowhere i Alternative Ulster. Kad su snimili prvi singl Suspect Device, koja opisuje upravo iskustvo življenja u Belfastu u to vrijeme, poslali su ga Johnu Peelu koji ga je nekoliko tjedana neprestano puštao na radiju što im je osiguralo ugovor s labelom Rough Trade. Ubrzo su snimili i svoj prvi LP "Inflammable Material" koji je postao prvi nezavisno izdani album na britanskoj ljestvici najprodavanijih albuma. Od tada do danas izdali su sveukupno 10 studijskih albuma. Posljednji, imenom "No going back", izdali su ove godine, a ovim su ga koncertom i promovirali. Kako to obično biva, kasnim dolaskom na događaj, kao i zbog poprilične nezainteresiranosti za dotične, propustio sam istarske Tito's bojse. Kako se te večeri igrala utakmica Italija-Hrvatska organizatori su ju prikazivali na velikom platnu u Malom pogonu. Tako smo po tko zna koji put imali priliku ispratiti zdrav razum sa nogometnih stadiona, uz dim baklji kao prigodnom kulisom današnje situacije i u nogometu i u društvu općenito, sa lovcima u mutnom i guskama u magli s U na glavi. Fingersi su na stejdž dospjeli tek poslije utakmice. Tada se tek mogla zamijetiti ne baš naročita posjećenost za bend takvog kalibra: po mojoj slobodnoj procjeni riječ je o kojih 150-tak ljudi, od kojih je pozamašan dio bio 35+. Ništa neočekivano. Pjesma s kojom su otvorili koncert bila je Wasted Life, po mom skromnom sudu meni najdraža njihova stvar. Uslijedile su Just Fade Away i When We Were Young, stvar s aktualnog albuma. Riječ je o nešto mekanijem punk rocku u usporedbi s debitantskim albumom, ali nikako nekvalitetnim. Poslije uspješnice Nobody's Hero slijede Silver Lining i My Dark Places, ponovo s novog albuma, a tematski najosobnija stvar koja govori o razvodu pjevača Jake Burnsa. Na novije, i dakako, manje poznate stvari publika je očekivano mlako reagirala. Tek je na slijedećoj stvari, Doesn't Make It Alright počelo neko kretanje. Inače, ako sam dobro shvatio Jakea, oni tu pjesmu ne smatraju obradom od Specialsa, nego inzistiraju na tome da su ju ukrali. Throwing It All Away i Full Steam Backwards s novog albuma presiječene su sa Roots, Radicals, Rockers and Reggae. Jake Burns je u par navrata usmjerio svoj pravedan bijes protiv bankarsko-lihvarskog sustava.
Nakon Full Steam Backwards slijedi svojevrstan drugi dio koncerta u kojem se reda hit do hita. Shodno tome, kretanje je u publici postajalo sve življe i veselije. Barbed Wire Love, ljubavna priča iz ratne zone, te Strummerville, posveta nikad prežaljenom Joeu izazvali su oduševljenje i salve veselja. Nakon toga Fingersi odvaljuju i Tin Soldiers, antiratnu punk himnu popraćenu još jednim klasikom Suspect Device. Nakon toga odlaze sa bine ali se ubrzo vraćaju na bis. Himnična Gotta Gettaway popraćena je srčanim singalongom iz publike. Koncert ova sredovječna četvorka zaključuje svojim nepobitno najvećim hitom i najreprezentativnijim ostavrenjem Alternative Ulster. Tek je na tih nekoliko zadnjih stvari zapaljivi materijal, od kojeg je pankerska duša publike sazdana, do kraja buknuo. Vatra je nastavila gorjeti na after partyu u Malom pogonu sve do nekih 2-3 ujutro.
Kad se sve zbroji, oduzme, pomnoži, podijeli, kvadrira i korjenuje, ovom je koncertu vrijedilo svjedočiti. Nevelika publika, kišna nedjelja i nostalgično prisjećanje na najbolje dane belfastskih punk veterana stvorilo je pomalo obiteljsku atmosferu u Tvornici. Stroga kontrola zaštitara, nedozvoljeno pušenje i skupo pivo razlozi su zbog kojih Tvornica meni osobno nije omiljena, ali ovaj koncert je dobrim dijelom premašio moja očekivanja. Istina, možda zato jer su bila mala, s obzirom na poodmaklu dob glavnih aktera. Na stranu moje dobne predrasude, SLF su bend koji je dostojanstveno ostario, i, premda mi se njihov najnoviji materijal neće baš vrtjeti na slušalicama, mora im se priznati da imaju još toga za reći.

photos by Vredan
text by Joks

terapija // 20/11/2014