IZMEĐU MOČVARNIH KRAJNOSTI

Jučer je u organizaciji Kluba Studenata Fakulteta Političkih Znanosti održana druga prava FPZG brucošijada. Oko ovog se događaja danima prije stvorio priličan hype, pa ste tako, unatoč najavljenom početku od 21 sat, već satima prije mogli s ustaljene pozicije na klupicama ispred Močvare (unutra se, naime, održala ova svetkovina) promatrati stotine naših lijenih i zaboravnih sugrađana kako strpljivo čekaju u redu u nadi da će ugrabiti svoj komadić sreće koji se jučer manifestirao u obliku ulaznice. Možete zamisliti razočaranje većine njih kad su shvatili da im je čekanje uzalud, ali zato sumnjam da možete zamisliti kakvim bjesomučnim višesatnim žicanjem, natezanjem i moljakanjem je to rezultiralo na "crnom tržištu" do kraja večeri. Nije se pitalo za cijenu, bilo je samo bitno biti dijelom ovo dugo očekivanog spektakla.

Nekoliko se, doduše, pitanja vrlo brzo nametnulo i ostalo neodgovorenima tijekom većeg dijela noći. Ako je Močvara rasprodana i ako vani ljudi nude po 200 kuna za ulaznicu, gdje su, dovraga, svi ti ljudi koji su kupili ulaznice? Možda su se zabunili, možda ovo nije jedina Močvara u gradu??? Možda je potpuni prometni kolaps u gradu? A možda, možda ih sve to skupa uopće ni ne zanima... Program je tako otvorila grupa Čudnoređe pred rasprodanom Močvarom od desetak prijatelja i okorjelih fanova. Sve skupa kao da je bilo dodatno ismijano razglasom koji je u tim trenutcima bio prilagođen hipodromskim uvjetima.Takvo neočekivano i pomalo turobno okruženje je rezultiralo prilično rijetkim frontmenovim scenskim eskapadama (mislim na bacakanje, grčenje, silaženje u publiku itd.), na koje nas je kroz godine naviknuo, ali nije utjecalo na svirku koja je bila kvalitetna kao i uvijek. Zahvaljujući učestalom koncertiranju, momci su dosegnuli zavidnu razinu usviranosti u žanru koji je unatoč svojoj povremenoj progresivnosti i dalje dovoljno tekstualno lucidan i zabavan, muzički plesan i pitak, ali i, što je možda najvažnije, potpuno jedinstven i unikatan. Nikad niste čuli takav bend poput Čudnoređa, ne bi li vam već to trebalo biti dovoljno dobar razlog da dođete, poslušate i podržite? Očito ne, očito je comfort zone ipak kimati glavom na tisuću puta prežvakane hip hop klišeje o pušenju skunka uz beat od 3 kune. No, što je tu je. Od Čudnoređa smo čuli standardnu set listu kojom uvijek iznova uspije izvući barem poneki smiješak, ali i na pomaknut način poslati poruku. Lijepo je znati da tu negdje, na margini scene, egzistira ovaj šašavi bend koji će vas, ako mu se prepustite u potpunosti, uvijek rado odvesti na šetnju po litici ludosti. Nakon završetka nastupa Čudnoređa, frontmen Bašić nije imao puno vremena za predah pošto ga je čekala dužnost (zamjenskog) bubnjara u joj! pank atrakciji Bicikliću. Podarili su nam (a tu podrazumijevam pedesetak rasprodanih duša, od čega tridesetak namjernika) ovi pijani mladići još jednom porciju najgnjusnije kaše u gradu od čijih se sastojaka, siguran sam, svakom pristojnom građaninu reperu koji je u tim trenutcima lokao ispred Močvare dizao želučić, a možda i kapica na glavici. Biciklić je, ako je to uopće moguće, zvučao još nešto brže, žešče i hardkorastije nego inače. Ovim ljudima ništa nije sveto ali, budimo na trenutak potpuno iskreni, život piše i puno bizarnije i prljavije priče nego što su one u pjesmama Biciklića. Samo što su rijetki voljni pozabaviti se njima u svom stvaralaštvu, a još rijeđi, da ne kažem nepostojeći, oni koji su ih s stanju prezentirati s tolikom dozom vrhunskog crnog humora. Na njihovim je svirkama uvijek bitno (a ponekad i ključno) pitanje koliko je publika "unutra" i voljna pripomoći u stvaranju posvemašnjeg kaosa, a taj je faktor, mogli ste već do sad zaključiti, te večeri izostao čemu je najbolji dokaz tradicionalna hrpa (posjetioci se bacaju jedni na druge dok momci praše istoimenu pjesmu) koja je ovom prilikom bila hrpica. Moram primijetiti tendenciju sve čvršćih i kompaktnijih svirki Biciklića koji se tako postepeno udaljuju od svojih "možemo bolje ali ne želimo jer smo pijanci" načela. Uslijedili su zatim spitski ska punkeri Justin's Johnson. Oprostite ako dosađujem s isticanjem tog aspekta, ali i ovi dečki su računali da će svirati pred rasprodanom Močvarom a koncert su otpočeli pred deset ljudi i sve skupa je sad već obiljno poprimilo razmjere sramote, fijaska, da ne kažem tragedije. Jer nije da su svirali prvi i nije da ne sviraju već desetak godina. Što se tiče samog nastupa, dali su sve od sebe da nas rasplešu i animiraju ali to im, nažalost, nije pretjerano pošlo za rukom što zbog objektivnih okolnosti što zbog činjenice da naprosto i nisu baš toliko dobar bend. Dok ih slušate stvara se dojam da ste sve te pjesme već čuli negdje drugdje i da su tad zvučale bolje. Puhačka sekcija ponekad ubode neki plesni moment, ali češće zvuči usiljeno i nervozno, a pjevač ima iznimno tanašan glasić i kad sve to skupa ukombinirate sa tekstovima koji pate od dječjih bolesti i zbilja znaju zazvučati dozlaboga banalno te priličnom statičnošću na pozornici dobijete jednu slabašnu cjelinu. Ono što je tad uslijedilo sličilo je na tragikomični stampedo. Odjednom se, naime, sjatilo šestotinjak ljudi koji su dotad bili sasvim zadovoljni pozicijom u svečanim ložama na nasipu i napunilo Močvaru do krajnjih granica. Prepunilo je. Svima nam je jasno da će u ovako koncipiranoj večeri, kao i uvijek na festivalima, brucošijadama i bilo kakvim sličnim "grupnim" svirkama, posjećenost rasti kako večer bude odmicala, ali osobno nisam mislio da ću ikada doživjeti ovakav ekstrem. Dakle, iz sablasno prazne, Močvara se odjednom, nakon tri petine programa, pretvorila u mjesto u kojem je nemoguće pomaknuti se a svaki slučajni nalet zraka smatrate dokazom božje providnosti. Racionalni će čitatelj vjerojatno razloge potražiti u činjenici da je na redu za nastup bilo neko veliko, dokazano, bombastično ime. O, kako li će se samo prevariti. Radilo se, naime, o High5 i Bori Balboi. Ne znam što mladom swaglordu Bori koji u posljednjih dvije godine munjevito gradi ime tako što na redovnoj bazi isporučuje neobično britke, urnebesne, drukčije i samim time osvježavajuće uratke karakterističnog lijenog flowa treba asimiliranje s ovom otužnom skupinom karikatura koja se skriva iza imena High5. Dugo će vremena proći prije nego shvatim kako nešto tako istinski loše može dovući na nastup 700 ljudi. Tekstovi su toliko prvoloptaški i dječji da se crvenite dok ih slušate, beatovi su potpuno nebitni, ni po čemu posebni i vrijedni spomena te funkcioniraju iskljčivo kao pozadina za wannabe opasne a u biti besramno plitke, neopisivo repetitivne i, što je najvažnije, kronično isfurane versove lišene trunke duhovitosti ili, nedajbože, originalnosti. Nisam siguran koliko mladići imaju godina, ali se iskreno nadam da nemaju više od 12, jer je u suprotnom to što rade neoprostivo. U takvom odnosu snaga i moru loših iskarikiranih repera koji ga okružuju, i Bori Balboi se bilo teško istaknuti i zasjati punim sjajem pa se ostaje samo nadati da će nas ubrzo posjetiti sam. Kao glavni headliner nastupila je Kiša Metaka. Odradili su korektan nastup. One koji su ih gledali prvi put (a mislim da je takvih bilo prilično pošto se stvorio dojam da je ovo jedna od onih večeri kad je bilo bitno imati kartu i ući, ne nužno i imati pojma o čemu se tu u biti radi) su možda i oduševili, sa ostalima je to ipak nešto teži posao budući da, dok ekipa ne izda drugi album, otprilike znamo kako će izgledati set lista i što možemo očekivati. Podarili su nam, tako, sve svoje najveće hitove uz par novih stvari a najveće su oduševljenje, očekivano, izazvale Konan, Drei Millionen kao i ovoljetni hit koji vrlo kvalitetno secira splitsko stanje uma ljeti Pljačkam turiste. Nakon odgledanih nastupa na Regiusu i Ferragosto Jamu ovoga ljeta, moram primijetiti kako su se ovoga puta momci možda činili malko manje inspirirani i umorni, a možda je samo i njima, kao i svim ostalim posjetiocima, nedostajalo zraka. Ipak, uz takav arsenal hitova sa svog prvog albuma, Kiša Metaka je sigurna oklada, teško da može razočarati. Ova je događaj u Močvari bio najavljen kao fešta u kojoj će se reperi bacati na hrpu a pankeri kimati glavom na masne beatove. Ipak, to se pokazalo neizvedivim te je sve skupa ostalo u sjeni nečega što je bilo zamišljeno kao faktor ujedinjenja, a ne polarizacije - žanrovske raznolikosti.

ujak stanley // 20/10/2014