Festivalska sezona je definitivno gotova. Sunce lagano tone u more dok u mislima slažem prve nacrte za ovaj tekst sjedeći na hladnom šljunku plaže, a iza leđa mi s bazena dopire teški masni beat kojim je rezidentni DJ upravo prekrio specifičan vokal Josea Gonzaleza u produženom remiksu "Far away". "Far away" je sada početak i ovog ne-ljeta, jer su dani sve kraći, a večeri hladnije. A pogotovo je friško nakon tri dana učestale kiše koja nas nije štedjela. No zvuk s bazena grije i probija, tjera na gibanje. Bosonoga mažoretkinja vrti svoj kišobran utapajući se u produženim sjenama dana u smiraju. Dnevno svjetlo ide k svom kraju, upravo kao i drugo izdanje Unknown festivala, koji je u proteklih pet dana svaku večer rasplesao svojih 5-6000 promrzlih i pokislih, ali vrlo entuzijastičnih i razdraganih posjetitelja. Dok oni u ovom trenutku većinom hitaju k svojim domovima čini se da im hladnoća nije nimalo smetala. Navikli su, jer većina ih je iz Velike Britanije, pa dok nas malo balkanaca i južnjaka proklinjemo ovo nepostojeće ljeto, oni sjeverne otpornije krvi izvlače maksimum iz činjenice što se nalaze uz more, u mjestu "iz bajke" s razglednica i turističkih prospekata, uživajući u vrhunskoj glazbi. I dok je nama noćnih 15-18 stupnjeva bilo hladno, ekipa je vrlo kul gacala i bosa kroz blato i kišu. Čisto da im čovjek pozavidi. Unknown festival je završio i konačno se pojavilo Sunce, ono pravo, grijuće, okrepljujuće. Ne, nije ovo kvalitativni opis festivala, nego reakcija na stalnu kišu koja nam je prekidala uživanje u programu festivala protekla tri dana. Zapravo je to tužan uzdah, jer upravo je kombinacija redovnog posla i kiše, koja ovih dana nije poštedjela nijedan dio drage nam države, ograničila stvarni boravak malog terapijskog tima na Unknown festivalu na samo dva dana. I naravno da smo od cijelog tjedna pogodili baš onaj najkišniji period. Mi balkanci preosjetljivi na vremenske (ne)prilike tako smo propustili priliku da se u potpunosti stopimo s festivalskim okruženjem koje je cijeli tjedan vladalo u resortu Amarin, sjeverno od Rovinja.

Moram priznati da mi se ideja o festivalima u resortima zapravo sviđa. S obzirom na turističke smještajne kapacitete sve što ti je potrebno nalazi se na jednom mjestu, a s pravim rasporedom nastupa i popratnih aktivnosti zabavljen si cijeli dan (da ne spominjem kupanje u moru - kad uvjeti to dopuštaju). No da bi se u potpunosti doživjelo atmosferu trebalo bi cijelo vrijeme, svih pet-šest dana, boraviti u resortu, a ne samo dolaziti na glavne koncerte/nastupe u večernjim i noćnim satima. Unknown festival organiziraju britanci za većinom britance, pa su tako cijene unutar resorta dignute na britanski nivo, što nikako ne odgovara nama domaćima i otežava nam predugo zadržavanje. Pivo po 37 kuna ili hamburger po 50 baš i nisu povoljan izbor. Istina, s obzirom da na šankovima-štandovima radi domaća ekipa rado će potpomoći sirote sunarodnjake, pa ćeš uz preskupi obrok dobiti priloge dodatno i u suvišku. No ipak hraniti se na taj način nekoliko dana nije isplativo, pa smo svoje prehrambeno-tekuće potrebe većinom ispunjavali izvan resorta, prije ulaska na festival.

Iz razloga nabrojanih u prethodna dva pasusa, prehlađeni i pothlađeni možemo samo kratko opisati što smo naučili o drugom izdanju Unknown festivala u dva efektivna dana koja smo proveli muvajući se po prostoru festivala u večernjim i noćnim satima.

Muvali smo se doslovno odmah kad smo stigli, jer unatoč simpatičnoj uređenosti lokacije jedini ozbiljan minus organizaciji bilo je pomanjkanje jasnih znakova o rasporedu stejdževa i popratnih sadržaja koji bi nam olakšali snalaženje. Također, nije moguće saznati gdje i kada tko nastupa osim ako ne kupiš program festivala po cijeni od 60 kuna, koji je i tako podložan promjenama zbog već spomenutih vremenskih neprilika u datom trenutku. Na dan kad smo stigli, svi nastupi na glavnom stejdžu bili su pomaknuti sat vremena unaprijed, ali to ste mogli saznati samo ako ste pratili objave na fejsu. Tako su raniji izvođači svirali pred vrlo malim brojem publike, a desilo se i da biste zbog loše obavještenosti stigli na sam kraj nastupa izvođača kojeg ste htjeli poslušati. No to bi uglavnom bilo to od negativnih strana priče (zanemarimo hladnoću, blato i kišu i ponašajmo se po britanski). Sve ostalo, od same uređenosti lokacije do zvuka na stejdževima bilo je tip top. Svaka čast dekoraterima i organizatorima, jer unatoč tome što im lokacija i nije baš najpodesnija za organizaciju festivala (crljenično-kameni teren koji se spušta prema moru idealan za polomit noge, čemu su dokaz mnoga izgrebana stopala ekipe u kasnim noćnim satima, kad je teško gledati kud staješ), atraktivnim uređenjem od svakog se prostora može složiti intimna bajka. Tako je šarena scenografija u kombinaciji sa skrivenim zakutcima po šumarku preobrazila resort u magično i psihodelično mjesto. Svaki šumski stejdž bio je halucinogeno osvjetljen i uz često hipnotični zvuk glazbe pretvarao se u šarenu plesaonicu. Malo ljudi = dobra atmosfera. Volim intimnije festivale, a Unknown je svojom posjetom do (ako) 6000 ljudi upravo to. Imaš osjećaj da se svi poznaju, a u svakom slučaju spremni su za razgovor i druženje, pa sam čak i ja uspio ostvariti komunikaciju unatoč mom sjebanom sluhu koji razne engleske naglaske pretvara u arapski, turski, "nečujemdobrokojimtojezikomgovoriš" dijalekt. Još jedna dobra strana malih festivala je i mogućnost da naletiš na izvođače koji minglaju s publikom, pa smo tako nastup Jungle odgledali pored Jamiea XX, a u prolazu vidjeli i članove Wild Beasts kako se druže s fanovima uz bazen.

Britanci na festivale koje organiziraju uvode britanske cijene hrane i pića, donesu svoje vremenske (ne)prilike, dovezu dosta svojih redara, a čak i svoje dilere koji istina dilaju drogom s nerješenim statusom legalnosti, ali unatoč tome sasvim dobro zarađuju. Naime, moram priznati da još nisam bio na festivalu gdje se u toliko masovnim količinama prodavao - plin za šlag. A nasumično sklanjanje od iznenadne jake kiše pod tendu u šumi, omogućilo nam je da vrlo dobro proučiti dinamiku zarade na balonima punjenim plinom smješljivcem iz ampula za šlag, a isti se mogao pribaviti i na štandovima za vrijeme kasnonoćnih nastupa. Nikad bolje zarade na "šlagu". O učinku samog plina, i kolika je to prevara ili ne, ne mogu govoriti iz prve ruke, ali promatrajući okolo konzumente nisam primijetio pretjeranog smijeha. Više smo se smijali mi promatraći pojedince koji su izgledali kao da će ispustiti dušu srkajući i ponovo pušući u te balone. Krasan folklor. S obzirom na već spomenutu činjenicu da smo na festivalu ipak proveli premalo vremena i dolazili ciljano odgledati nastupe, onda i par riječi o onima koje smo odgledali.

Mount Kimbie nastupili su dosta rano, još za dana, na glavnoj pozornici. Gledao sam ih prvi puta prije dva mjeseca na Pohoda festivalu u Slovačkoj i ovaj puta znao što da očekujem i što bih mogao dobiti. Dominic Maker i Kai Campos uspješno su prevalili tranziciju iz DJ acta u live rock bend, pojačavši se živim bubnjarem, pri tome ne izgubivši svoj nonšalantni elektro post dubstep izričaj. Istina, još nisu izgubili onaj nerdovski izgled tipova koji po cijele dane bulje u konzole i pomiču tipke na njima, no ajmo step by step. Imali su definitivno najljepši zvuk basa na festivalu, pojačan i obojan gitarskim distorzijama i efektima na njemu. Za razliku od npr. Wild Beasts koji su se iza njih odlučili za tipično rock ozvučenje s prigušenim basevima i povišenim srednjetoncima, zvuk basa je ovdje bio podešen za elektronsku glazbu, pa je jednostavno udarao u pleksus. No to nisu bili nasilni udarci, već vrlo melodiozni, što tjeraju na ples i skakutanje po blatu. Meni najimpresivnija je bila instrumentalna stvar "So many times, so many ways", koja se možda organski ne uklapa u ostatak njihovog materijala, ali ima jednu posebnu njihajuću lakoću kojom prožima i tjera na gibanje. Sat vremena seta protekao je u mahu s izmjenom instrumentalnih i pjevnih stvari, a još da je bio King Krule s njima, gdje bi bio kraj. Tik prije nastupa Mount Kimbie svjedočili smo i tome što znači biti na bogatom i profi festivalu, koji sve probleme rješava promptno. Naime, pred glavni stejdž dovezao se kamiončić i iskrcao finu količinu novog šljunka, kako bi barem donekle ispunio rupe i prekrio razgaženo blato i veliku lokvu ispred samog stejdža. Simpatična i praktična gesta organizatora.

Prva uočljiva promjena kod Wild Beasts u odnosu na njihov nastup na Terraneu prije dvije godine jest imidž članova benda. Više nisu indie nerdovi s naočalama i mornarskim majicama, već su se elegancijom više približili novo-romantičarskim bendovima osamdesetih, posebice Hayden Thorpe koji svojom ulizanom kokoticom i elegantno-džentlemenskim stajlingom podiže grandioznost vizualnom nastupu benda. Ubacivši u svoj instrumentarij više sinteva i klavijatura, Wild Beasts su grandioznost postigli i glazbeno. Još uvijek imaju neki lahorasti pristup i prizvuk, koji idelano paše uz ljetne otvorene nastupe, ali sada uz najjači album svoje dosadašnje karijere kao da su spremni za još veće stvari. Kombinacija većinom novog materijala i većih hitova s prethodnih u prvom dijelu seta ipak kao da nije uspijevala dignuti atmosferu i stvoriti neku prisniju vezu s publikom. S obzirom da se njihova glazba vrti oko izmjene dva vokala - Haydena Thorpea i Toma Fleminga i sam nastup dosta ovisi u kojem se odnosu nalaze njih dvojica. Haydenov falsetto kao da unatoč ljepoti i efektnosti unosi određenu dozu distanciranosti i hladnoće, pa kada pjeva glavni postaje skroz atipičan frontmen, koji umjesto da privlači publiku, kao da se distancira od nje. Gledate savršenu izvedbu, no nema klika. I taman kad ste malo razočarani uleti bariton Toma Fleminga. Nekad sporedan, a u nekim stvarima i glavni vokal, Tom stvari mijenja i okreće skoro naglavce. Sad imamo frontmena! Tako je prvi trenutak koji ostavlja bez daha bila izvedba stvari Daughters, sva u basu i beatu i s Tomovim glavnim vokalom koji obara i ježi kožu. Tom je izgled mornara zamijenio izgledom dobroćudnog šljakera, sa svojom prepoznatljivom vunenom kapicom, koji uglavnom stoji po strani i začinjava interesantnu dinamiku na stejdžu. Malo pleše, zeza se i namiguje prema publici, ali sve kao neki sporedni igrač i totalna suprotnost Haydenu. I baš zato kad iskorači u prvi vokalni plan, pobire sve simpatije, a uz tu snagu i privlačnost u glasu pitamo se čemu im uopće služi Hayden.
U ovom festivalskom line-upu prožetom modernom elektronikom, staromodni retro zvuk klavijatura iz osamdesetih kakav nude Wild Beasts priziva duh nekih jednostavnijih vremena, a opet basevi i synthevi u pravom trenutku podižu atmosferu prema raveu. Kada na samom kraju nastupa jedna za drugom krenu fenomenalne Wanderlust i All the kings men ne znate koju biste da traje duže. Prvu pjeva Hayden, drug Tom, a obje su podjednako moćne koliko su i različite. Stigao sam samo reći "to je taj trenutak" kad su nas uzdižući zvuci orgulja doveli do haydenovog ponavljanja stihova "Don't confuse me with someone who gives a fuck", stihova koji ga dobro opisuju i Wanderlust se pretvorila u samu strast i izgaranje. A nakon nje, uz zvuke timpana Tom je sjeo za klavijature i jednako strastveno otpjevao All the kings men na taj način da smo mogli samo tražiti još. I još. I još. Atmosfera je konačno pregrijana.

Pregrijanu atmosferu od samog početka imali su i London Grammar. Očito je da je popularnost ovog jako jako mladog tria bila mamac za sve posjetitelje koji su se natiskali pred stejdžom i oduševljeno reagirali na svaki potez aktera na stejdžu. A sami akteri na stejdžu bili su jako nonšalantni, iako vrlo precizni i uigrani u svom nastupu. Naš Horvi bi im sigurno prigovorio na svakodnevnoj kućnoj obleki u kojoj su se pojavili na stejdžu, a možda bi i pomislio da djevojče čuva trudnoću uglavnom stidljivo sjedeći na stejdžu, prije nego pusti svoj impresivan i njegovani glas "Adele" stila pomiješan s keltskim napjevima. Totalno antizvjezdano s obzirom na histeriju koju su izazvali. Smiješno je kako englezi baš imaju običaje upućivati čudne komplimente izvođačima koje gledaju i slušaju, pa su se oko nas cijelo vrijeme ozareni i oduševljeni s Hannah derali "You're so tidy!". Čitao sam da su nešto slično izvikivali i prošle godine kad je pjevala Jessie Ware. London Grammar uživo su ili savršeni ako volite njihovu minimalističku glazbu ili užasno dosadno jednolični u svom minimalizmu sa svojim stvarima koje nikako da se razviju, stalno titrajući na rubu događanja u koje nikako da prijeđu. Zapravo, u tom segmentu najveća im je sličnost s glazbom The xx, no za razliku od London Grammar, Jamie xx zna kako stvoriti moćan sound i atmosferu. Ne kažem da atmosfera ovdje nije bila ugrijana i na granici divljaštva, ali to je više bilo iz neobjašnjive opčinjenosti i fanatizma publike (riječ "beatlemania" mi pada napamet), nego realnih zbivanja na stejdžu i u zvučnicima. Spomenuo sam već, Hannah je "čuvala trudnoću", a njeni dječaci iz benda sa strane su bili uživljeni u svoje gitare i konzole. Ništa spektakularno zapravo i za cijelo vrijeme nastupa LG smo priželjkivali da se pojavi Henik Schwarz i svojim remiksom "Wasting my young years" pokaže kako bi to trebalo zvučati da bude savršeno. No, publika ih voli, pjeva sve tekstove i nema osjećaj da troši svoju mladost na bezveznu glazbu. U zbijenom, pretrpanom i nimalo ugodnom prostoru podija The Forest stejdža stvorila se velika gužva na jednom od najočekivanijih setova festivala nad koji se neumoljivo svalila brutalna kiša pa smo u gužvi koja nas je okruživala čak imali priliku čuti engleze koji su se međusobno žalili iako su bili goli do pasa: "This is so fucking shitty!" ponavljali su u vapaju očajnika. Nažalost, Jamie xx nije uspio razbiti kišni oblak svojim čudnovatim setom koji je za date prilike bio ipak malo prenaporan pa je čini nam se, samo nadodao sveopćem razočaranju i nervozi oko vremena. Iz tog smo razloga skupili svoje najlonske kišne prnje i poželjeli festivalu laku noć - a kad tamo, na drugom kraju, imali smo što vidjeti. Dovoljno je reći da dok večeras britanski DJ-evi ubacuju obilati pathos, pa pri tome i sfušaju atmosferu, ameri ga ubodu do jaja. Trebao je doći jedan Seth Troxler koji će svojim ludim nabrijanim funk setom lošem vremenu pokazati srednji prst i usput mu se narugati kao da je iz ovih krajeva, pa svi mi koji smo tjerani kišom i hladnoćom krenuli prema kući ostajemo još dugo dugo plesati.

U cetvrtak glavni stejdz otvorili su svojim space disco funkom za 21. stoljece Jungle. Svojevrsni Chic nakon Chica, pomogli su nam u rekreiranju doživljaja kojeg smo propustili time što nismo stigli prije dva dana na festival. Originalno producentski duo, za svirku uživo pretvaraju se u sedmeročlani bend. Krenuli su u rani sat, ali s obzirom da su trenutni hajp ubrzo je sav prostor ispred stejdza bio popunjen. Razlog tolikom mnoštvu mozda je bio i paint fight koji se netom prije odigrao tamo i od kojeg su blato i nasipani sljunak uz crveni imali još i plavih, zelenih i zutih tonova. A sami Jungle nisu bili losi, dapace. Njihova je osuvremenjana retro glazba savršena kulisa beach partija u resortima poput ovog rovinjskog. Izvrsna svirka, soul i disco ritam koji tjera na mrdanje i publika im jede iz ruku, što bi se reklo. Ima da se drmaju sve generacije. Ono na čemu bi trebali poradit jest scenski nastup koji je dosta statican, vrlo anakron i totalno u neskladu s njihovom mladošću. Kao da su od Chic naslijedili i godine, a ne samo stil. S obzirom da svi sudjeluju u pjevanju, sviraci su koncentrirani na izvedbu i svoje instrumente, a jedina cura u bendu koja je imala poziciju bek vokala (scenski, ne i u izvedbi) izgledala je kao da ce zadaviti onog tko ju je dovukao na stejdz i sve nas koji se usuđujemo to primijetiti. Očekivano, singlovi Busy Earnin i Platoon izazvali su najveću provalu oduševljenja i topline u publici, koja se razbacala po blatu, raspjevala i gibala u ritmu vrteći kišobranima po zraku. Još kad ne bi oba singla bili tako prokleto slični jedan drugom. Što vrijedi i za većinu njihovog materijala - prozračno, mjehuričasto, veselo i ritmično, no i teško raspoznatljivo za potrebe razlikovanja pojedinih stvari. Eh, kad bi barem u jednoj od njih bilo malo patosa. Jamie xx, daj im reci nekaj! Kad lutam besciljno festivalskim terenom, znam slučajno i ubost iznenadnim prijedlogom da se ode poslušati i vidjeti što se događa na zabačenom stejdževima. Tako je na Mad Ferret stejdžu uvijek izgledalo kao da nikog nema, a ono par ljudi kao da su na silu stvarali "ludu, rasplesanu" atmosferu dok ih snima kamerica za Boiler Room. No DJ je upravo nabacio neke afričke ritmove koji su nas podsjetili na prastari ultimativni hit Morya Kantea "Yeke Yeke", pa smo i sami zaplesali uz tih par fanatika. A mali Just a little Medina stejdž smješten negdje na prolazu između svih ostalih stejdževa bio je prava mala oaza. Začuti Gloriu Estefan, Michaela Jackosna ili Snoop Doga u ovoj festivalskoj konstelaciji vrhunskih alter elektroničkih imena možda jest čudno, ali je definitivno guilty pleasure kojem je vrijedno i poželjno prepustiti se. Samo klasici i disco, disco. Vrhunac četvrtog dana festivala (našeg drugog) odvio se na glavnom stageu u nizu koji su ostvarili Ten Walls i Moderat. Uz činjenicu da se muzički savršeno nadopunjuju, oboje su stvorili savršenu atmosferu tokom svog nastupa, a ne smije se izostaviti ni vrhunska grafika na zidu koja je oboma išla na ruku. Tako je Ten Walls iza sebe imao video neba na kojem se raspršuju oblaci iza kojih se probija sunce, prizor za kojim su svi tako očigledno žudjeli. Kako je njegov set odmicao, tako se i publika sve više ugrijavala, da bi sve kulminiralo izvedbom hita Requiem, pa je entuzijastična publika sama od sebe popratila izvedbu spontanim čučnjem i skokom u zrak i divljim plesom u trenutku proboja basa. Taj je divlji ples napravio toliko blato da je svima koji su bili na kudikamo mirnijoj atmosferi predstojećeg Moderata, obuća na kraju koncerta izgledala kao da su izmilili iz crvenog blatnog pakla s atomskim bombama. Iz tog razloga pitanje gdje si bila/o što si radial/o - njihala/o sam se, ostavilo previše prostora za osobnu interpretaciju i učinila nas ludima pa bi čisto iz tog razloga možda bilo bolje da im je redoslijed izvođenja bio obrnut. Obuću na stranu, svaka se kapljica blata istarske crljenice isplatila, a Moderat su svojim nastupom zaradili sigurnu moćnu gomilicu predanih fanova. Za razliku od britanskih kolega koji su na glavnom stageu imali live nastupe pune lepršavih nota te često puta atmosferu isforsirane sreće koja bi kao trebala biti primjerena ljetnom festivalu na Jadranu, a zapravo ostavila dojam površnosti, Moderat su prenijeli tako dubok osjećaj tereta današnjeg vremena protkanog tugom, a koji se možda u sve još bolje uklopio upravo zahvaljujući vremenskim prilikama, da je malo tko ostao ravnodušan. Publika kao da je to prepoznala pa je jednoglasno, raširenih ruku i u katarzičnoj ekstazi grleno pjevala 'This is not what you wanted, not what you had in mind', baš kako i priliči jednom velikom koncertu. Velikom u smislu osjećaja. Treba napomenuti kako je zvuk bio savršen do te mjere da se mogao rezati nožem, kako je Apparatovo pjevanje bilo puno željenog pathosa (što je dobro) i kako je trojac besprijekorno izveo set od prvog do zadnjeg takta često puta se poigravajući teškim beatovima u vrlo tihom i suptilnom aranžmanu s nevidljivim, ali sveprisutnim dubom u pozadini, i kako su usprkos tome uspjeli zadržati tihu pozornost publike iako se radi o festivalu. To je pravi dj set. Iako se kolega ne bi složio, proglašavam Moderat nastupom festivala. A kolega se osvetio i istim je proglasio meni dosadnjikave Wild Beasts :-) Stejdž najudaljeniji od grada The Forest bio je i najlošiji što se pristupačnosti tiče. Kao da je rađen da mu se prilaz onemogući na sve načine, pa izbjegavajući proklizavanje na blatu u šumi sa strane, na uskoj stazici preskačete lokve i duboko blato na stazi i oko staze pa se još k tome i polomite na sklizavo ili na šizofrenični rubnjak. Nakon nekog vremena jednostavno izgubite volju za pohođenjem tog stejdža, jer ni na samom podiju nije bajna atmosfera - malena ravna terasa na inače kosom terenu svake večeri primila bi veći broj ljudi nego što komotno stane, bila je ograđena metalnom ogradom koja je sve zgurala na jedno mjesto i nije ostavila previše mjesta za plesno chillanje namijenjeno zatvaranju večeri uz velika DJ imena. Pitamo se zašto su organizatori velikane poput Jamie xx-a, Henrik Schwarza, Disclosure i TEED smjestili na ovaj stage, jer je očita neadekvatnost prostora tjerala ljude i ubijala atmosferu. Prostor je jednostavno bio potpuno neadekvatan za ekstremno kišno nevrijeme čemu se nitko nije nadao. No upravo na ovom stejdžu smo doživjeli pravu malu revoluciju, kad je Manu le Tough svoj set završio remiksom nove Caribou stvari "Can't Do Without You". Prema reakciji publike u kojoj se atmosfera iznenada digla do vriska u odnosu na lagano chillanje netom prije, vidjelo se kolika je Caribou zapravo zvijezda postao. Iako ga ovdje nije bilo, isti tren je nastala stadionska atmosfera. Najbolja moguća za uvod u nastup Henrika Schwarza, kojem smo se posebno veselili. I dočekasmo konačno Henrika da pokaže London Grammar, a i ostalim izvođačima, kako se radi stvar, kako se rade remiksevi. Al usro ga je. Iz nekog neobjašnjivog razloga i koliko god se trudio niti zvuk niti atmosfera nisu se uspjeli dići od laganog cupkanja. Dok je uživo izvodio svoje remikseve uspio je par stvari i zbrljati, pa i taj nesretni remiks "Wasting my young years". Više sreće drugi puta Henriče, a mi smo razočarani otišli spavati. No jedna je pozitivna stvar bila to što smo vidjeli da Konzum ide s vama kroz život i u kišu i blato festivala. Ovih dana iz tragičnih priča o poplavama isplivala je i jedna s pozitivnim vodenim predznakom. Naime, turisti su pohrlili na Plitvička jezera i uživali u golemim količinama vode koja je potopila dokove, bujica što je odnijela dijelove staza i pokoju tenisicu koja je skliznula neopreznom vlasniku. Na sličan način možemo zaključiti i priču o Unknown festivalu, čijim posjetiteljima kiša i oluje nisu nimalo pokvarili užitak i rasplesanu zabavu, a možemo čestitati organizatorima što su unatoč takvim ekstremnijim uvjetima sasvim uspješno funkcionirali.

Ponekad je potrebno napustiti svoju (suhu) zonu ugode i otići nekud gdje niste baš svoj na svome. Kao u mom slučaju, otići na koncert Željka Bebeka ili elektronički festival pored mora na kojem je hladnjikavo i stalno pada kiša. A kako sam o Bebeku odlučio šutjeti, bio je ovo riport o terapijskom posjetu većinski elektroničkom Unknown festivalu u Rovinju.

Muvali se, kisnuli, slušali, plesali i pisali: joza i bir

terapija // 17/09/2014

> vidi sve fotke // see all photos