Subotnju večer u Močvari otvorili su Guess What iz Velike Britanije. Bend čine Luke Warmcop na bubnjevima i Graham Mushnik na klavijaturama, efektima i melodici. Iako vas opis njihove glazbe u najavi poput-psihodelično, crime, jazz, sleazy, erotic, bossanova, retro glazbeno putovanje - može odbiti u svojoj pretencioznosti, bend uživouopće ne zvuči tako loše. Ako uspijete ignorirati da su Luke i Grahamiz nekog razloga obučeni u karikirane kostime arapskih trgovaca iz srednjeg vijeka s čudnim maskama, ostaje vam njihova muzika koja zvuči kao zvučna podloga niskobudžetnom SF filmu.Iskreno, ovo nije muzika za svakog i teško da će dečki dogurati dalje od simpatičnih zakrabuljenih čudaka koji sviraju opaljenu muziku.Iste sekunde nakon što su Guess What završili svoj set, Nicolata Gardrata, koji djeluje pod umjetničkim imenom L'oeillère, započeo je svoj. Smješten odmah do DJ pulta, na improviziranoj pozornici, oboružan samo akustičnom gitarom, odsvirao je kratki set od nekih dvadesetak minuta, tek toliko da tehničari uspiju pripremiti stage za Mikea i ekipu. Njegove furiozne kratke skladbe na akustičnoj gitari ugodno su popunile vrijeme, ali, iskreno, nisu ostavile neki jači dojam. Većina publike u dvorištu je Močvare uz čik i pivo ubijala vrijeme do Mikea Watta i nije pretjerano obraćala pažnju na predgrupe. Moram priznati da sam na koncert Mikea Watta išao potpuno nepripremljen. Čiča Watt je za mene bio lik od kojeg sam se spoticao u razgovorima sa zaljubljenicima u američku indie scenu osamdesetih i zvuk bendova poput Husker Du, Mission of Burma i Minutemena (Wattov prvi bend). Čak sam prije par mjeseci pokušao pogledati dokumentarac We Jam Econo: The Story of the Minutemen, al sam zaspao jer mi je bio poprilično dosadan. Znači, osim što sam znao da je krenuo u svijet glazbe s kultnim Minutemenom,da je kasnije svirao s Iggyjem Popom i ponovno oformljenim Stoogesima te da je imao glazbenu epizodu s bivšom pjevačicom Huljićevog Magazina Ljiljanom Nikolovskom, u mom glazbenom player-u, Mike Watt je bio poprilična nepoznanica. Uvijek je bio tu negdje, a ja mu nikada nisam pružio šansu. Pa što me onda natjeralo na koncert čovjeka čiju muziku uopće ne poznajem? Prije svega, znatiželja! Mike Watt je očito hiperproduktivan čiča koji nemari za godine. Izgledom podsjeća na veselog susjeda u američkom predgrađu koji ima svoj dnevni posao, a vikendom nakon što pokosi travu ispred kuće, obuće svoju kariranu košulju i s dvojicom prijatelja u garaži odvrne pojačala i praši vraški dobar punkrock na kojem bi mu pozavidjeli mnogi mlađi bendovi, koji se kunu u svoj punkbackground. Mike Watt i dalje u svojim solo projektima prakticira "econo" princip kojeg su definirali upravo Minutemen osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Ovaj put u Močvaru je došao promovirati svoju treću punkrock operu sa svojim bendom The Missingmen, gdje uz Watta sviraju još Tom Watson na gitari i Raul Morales na bubnjevima. Riječ je o albumu Hyphenated Men inspiriranim radom nizozemskog slikara Hieronymusa Boscha iz 15. stoljeća. Djelo se sastoji od 30 post punk, storytelling skica od kojih nijedna nije duža od dvije minute. Album je u cijelosti izveden uživo u trajanju od nekih 40-ak minuta. Kratki set vidno je iznenadio publiku, pa su se zagrebačke ručice udružile u pozivanju Watta i ostatka družine na bis, uz pojedinačne izjave ljubavi iz publike - we love you, man.
Ne mogu sa sigurnošću reći koliko je publika zaista uživala jer je cijeli koncert bila zakopana na mjestu, a trojac je momački prašio. Znakovi života pojavilisu se na bisu kada su izvedene tri stvari od Minutemena, ispravite me ako griješim, od kojih sam jedino prepoznao The Glory of Men. No, bilo je kasno jer je to ujedno i bio kraj koncerta. Tek zapaljena publika zazivala je još, ali Mike, vidno premoren i rukom naslonjen na pojačalo, dolazeći do zraka, jasno je DJ-u dao do znanja da pusti muziku s razglasa. Iskreno, ostalo je malo nedorečenosti u zraku što zbog kratkog seta, što zbog izbora pjesama. Možda publika nije očekivala izvođenje cijelog albuma nego puno više oslanjanja na uslovno "slavniju" prošlost s Minutemenom. Iako već u pozamašnim godinama, Mike Watt i dalje svaštari s raznim projektima, muzički se oslanjajući na ostavštinu benda s kojim je i počeo svoju glazbenu avanturu. I dalje praši kratke punkrock pjesme koje zvuče aktualno i namijenjene su ovom trenutku Sada. Iako je gospodin u godinama, koji bi sad mogao uživati u blagodatima svojega rada, ipak nije odustao od "econo" principa kojeg je zajedno s D.Boonom prakticirao u Minutemenu. Tako je Mike nakon završetka koncerta navukao svoj ruksak, sklonio svoju opremu s pozornice, a nakon toga otišao do štanda s promo robom i tamo se družio s fanovima. Svaka čast! Mislim da ću ponovno pogledati dokumentarac We Jam Econo: The Story of the Minutemen.

vedran ž. // 24/03/2014

> vidi sve fotke // see all photos