Pri dolasku pred Tvornicu dočekao me natpis Rasprodano. Iskreno, nisam to očekivao jer Morcheeba je bend koji, budimo realni, živi od naplaćivanja nostalgije za devedesetima. Ono što nije bilo iznenađenje je da je veliku većinu publike sačinjavala ekipa koja je već davno zašla u treće desetljeće. Iako Morcheeba ima albume i u ovom stoljeću, što u originalnoj postavi što ne, još uvijek većina ljudi želi čuti samo pjeme sa albuma Who can you trust i Big calm što i ima smisla. Naime, kasnije su počeli koketirati sa popom, soulom, funkom, uglavnom potpuno se udaljavati od početnih načela trip-hopa iz kojeg su proizašli makar njihov trip-hop nikada nije bio studija klaustrofobičnosti i paranoje kao kod ostalih vedeta žanra već nekako poziv u zadimljenu prostoriju kao bijeg od sivila stvarnosti. Nakon kadrovskih previranja sredinom prošlog desetljeća, Skye se napokon odlučila vratiti u matični bend i time prekinuti agoniju pokušaja nastavka djelovanja bez nje kao i njenu neuspješnu solo karijeru. Tako je nastao odličan old-school-back-to-the-roots-trip-hop album Blood like lemonade iz 2010.g., jedan od onih laganih albuma podvučenog sa neugodnom crtom kakve više nitko skoro ne radi. Šteta da je već zanemaren i zaboravljen, koliko se ja sjećam niti jedna pjesma nije izvedena iako je imao hit Beat of the Drum. Nažalost čini se kako se povijest ponavlja pa su tako opet snimili pop album Head up high, samo umjesto r'n'b i soul koji su prevladavali krajem devedesetih, ovaj put su snimili album inspiriran house-om, dubstep-om ili svim ostalim što već čini današnji mainstream. Album i nije tako loš samo što je previše generičan, ali dobra stvar je da je Skye napokon pustila glas. Zadnji put sam ih gledao na Inmusicu 2010.g. kada je još povratak Skye bio friška vijest. Tada su nastupili pred totalno nezainteresiranom publikom što je bilo šteta jer su stvarno dali sve od sebe. Ovo je bio prvi put da su nastupili u klupskom okruženju nakon što su već tri puta nastupili u festivalskom okruženju. Neke razlike baš i nema, nastup je bio otprilike jednako dugačak, set lista otprilike ista. Morcheeba je bend koji prije svega prvo zabaviti sebe, a publika ako uhvati dobro, ako ne nikome ništa. Ovaj put nije bilo nikakve dileme makar je publika odlučila se ne miješati u sam nastup već pokazati oduševljenje između pjesama. Bend je kao i uvijek bio u odličnoj formi, pogotovo jezgra Ross Godfrey, uvijek spreman na zezanciju (svaka čast na uvodu i početnom rifu na Part of the process) i Skye Edwards, koja je sad na pragu četrdesete glasom i stasom zavodljivija nego ikad, dovoljno je čuti Knees to pray u Never an easy way da prođu srsi. Prvom polovicom nastupa su dominirale stare i, barem u usporedbi sa novima, sporije stvari dok bi brže bile odsvirane pred kraj, uključujući i Let's dance od Bowie-ja. Iako nove pjesme pretendiraju na puštanje u klubovima, ovako u živoj izvedbi su dobile malo organskiji tretman makar je to svejedno ispod dosega onoga što bend stvarno može, ali od nečeg se mora živjeti. Vrhunac koncerta je bila očekivano Blindfold, definitivno najljepša pjesma koju su ikada napisali te po meni jedna od kvintesencijalnih pjesama devedesetih i prvi put da je publika sudjelovala od početka do kraja u pjesmi. E sad, zlobnici bi rekli još jedan isluženi bend koji naplaćuje nostalgiju, nostalgičari bi rekli podsjetnik na bolja vremena, klinci bi rekli da je Skrillex bolji, ali što klinci znaju, ja bih rekao da se radi bendu koji je svjestan da je u jednom trenutku bio na vrhu i to ne, bar ne u velikom dijelu, zahvaljujući tadašnjim trendovima već kvaliteti muzike koju su stvarali, a znamo svi da nema ništa loše u isticanju postignuća ako su stečena na pošten način pa tako nema ništa loše u temeljenju nastupa na pjesmama iz najplodnijeg i najkreativnijeg razdoblja kada se već trenutni dosezi ne mogu uspoređivati sa njima. Iako je nastup možda bio malo prekratak (jedva sat i pol), sumnjam da je itko otišao nezadovoljan.

tomislav // 10/12/2013

> vidi sve fotke // see all photos