Jabuka je klub u kojem se nekako najviše osjećam ko doma. Prirasla mi je srcu. A posebno tamo volim ići na koncerte. Šteta što ih više nema tako često kao i prije, tj. skoro da ih uopće nema, a na terasi se, čini mi se, više ni ne smiju održavati. Jedna od rijetkih prilika da pogledam koncert u Jabuci mi se pružila jučer. I naravno da me uhvatilo sto nostalgičnih i fuzzy osjećaja. Kao da sam bakica u penziji. Strašno.

Na blagajni su nas dočekali prstići s crno nalakiranim noktima koji su nam bez riječi progurali karte kroz prorez. Ne znam kome su pripadali, ali to mi je bio baš simpa detalj kad se uzme u obzir na kakav koncert smo se zaputile. Malo smo se zabrinule kad nismo čule nikakve zvukove iznutra, čak ni kad je Stiv širom otvorio ulazna vrata, ali na svu sreću organizatori su se držali plana i programa. Kad smo ušle vidjele smo da DJ pušta najavljenu ekstremnu pop-glazbu, pozornica je bila postavljena, a Jabuka je ugodno popunjena, čak više nego sam očekivala. Naravno da je većina publike bila u crnom, prosjek godina je bio veći od 30, a neki ljudi su imali tako prekrasne komade odjeće da su me počele opsjedati misli da ih odvabim na terasu, tresnem po glavi, uzmem korzet/košulju/suknju/hlače/čizme i dam se u bijeg.

Frendovi su nas obavijestili da je stiglo 8 ljudi iz bendova što je naravno potaklo izračune koliko ih ima u kojem. Ja sam se zalagala za 1+1+6. Ostali se nisu složili sa mnom. Ubrzo su se uvjerili da je Bain Wolfkind zaista samo jedan (ako bocu vodke, koju je držao u ruci cijelo vrijeme, ne računamo kao člana benda). Stajao je na pozornici u crnom, sa sunčanim naočalama i pijuckao vodku (koju je nakon svakog ispijanja pažljivo začepio). Bain Wolfkind jako zvuči kao Tom Waits i stvarno bi zvučao puno bolje da ima bend a ne matricu koja svira u podlozi, jer s bendom bi zvučao puno snažnije i mračnije. Ovako njegovi prilično nasilni i mračni tekstovi nemaju glazbenu podlogu kakvu zaslužuju. Bilo je par ''for the ladies'' laganica, s posebnom posvetom onima koje su se sa svojim menovima bacale u prvom redu i znale sve tekstove. Iako je baš mogao i koju ''for the gentlemen'' odpjevati jer ih se nekoliko vrlo požrtvovno bacalo u prvom redu, grlilo ga, davalo mu vatre i nudilo cugom. Nakon 45 minuta Bain Wolfkind se povukao s pozornice i u prvom redu dočekao sljedeći one-man band, Deutsch Nepal, čime je potvrđeno da je moja računica bila ispravna. Jej!

Deutsch Nepal isto pjeva na podlogu i zapravo nismo ni skužili kad je počeo jer je set krenuo s nekom prigušenom ambijentalom. Tek kad smo se od šanka dovukli unutra i vidjeli da tamo netko stoji i prebire po tipkicama na pultu nam je bilo jasno da je počeo drugi bend. Prvih par stvari su bile totalni davež. Totalno nekoncertna muzika. Već smo bili na rubu povratka za šank kad je muzika živnula, zajedno s izvođačem, i sve je počelo zvučati poput The Young Gods u najboljim danima. Deutsch Nepal aka Lina Baby Doll se jako dobro zabavljao, ali ni nama nije bilo ništa lošije. Naime u blizini je stajao tip od 2 metra i 100 kila koji je izgledao kao da je pobjegao iz ''Plave oštrige'' i tako žestoko plesao da smo mu se morali maknuti s puta da izbjegnemo ozljede. L.B. Doll , suprotno svom kolegi prije njega, uopće nije pokušavao biti kul. Stalno se smijao i općenito izgledao jako uzbuđeno što on sad tu nama nešto pjeva. Simpatično, ali malo naruši atmosferu koju stvara njegova glazba. Na kraju je čak sišao u publiku i prošetao cijelom Jabukom, malo si pospikao s toncem i izčagao se s prisutnima. Dok se penjao na pozornicu netko mu je stao na žnjoru od mikrofona i mikrofon se zaglavio prilično daleko od njegovih usta dok je on pokušavao pjevati, i u tom trenutko je gospodin Doll shvatio da se sasvim lijepo čuje i ako se samo dere u našem pravcu. E to ga je tek razveselilo! Od onda je mikrofon bio stvar zaborava. Nakon što je odpjevao svoj dio, zahvalio nam se prosto-proširenom rečenicom na odličnom hrvatskom. Svaka čast. I naravno pohvalio nam je pivu kojoj pak nije znao pročitati ime, ''Šušuko??'', ali naučio je brzo. Simpatičan čovjek.

Zvijezde večeri, Der Blutharsch, smo morali malo duže pričekati da bi se konačno pojavili nešto nakon ponoći. Razlog ovećoj pauzi je bio taj da su Der Blutharsch bend, s gitarama, bubnjevima, klavijaturama, thereminom (ili nečim njemu nalik) i još raznim napravama, pa treba to sve uštekat i naštimat. I ima ih 5. Što bi ga značilo da je ona osma osoba očito bio tonac. Der Blutharsch sam gledala jednom prije dosta godina kad su svirali s Death In June u Gjuri. Tada nije bilo benda, samo Albin Julius i puno paklene buke i dima. Sada su zvučali puno umjerenije. U bendu je i djevojka, Marthynna, koja pjeva i po potrebi svira razne instrumente - bubnjeve, zvečke, klavijature... Albin je stajao okružen svijećama i visokom tehnologijom i pjevao, dva gitarista (jedan se prije koncerta šetao u majici Motörhead, dok se za koncert presvukao u bijelu košulju s kravatom) su strugali u pozadini, a za bubnjevima je sjedio Bain Wolfkind koji je i odpjevao jednu stvar. Svirali su uglavnom stvari sa zadnjih albuma ''Time Is Thee Enemy'' i ''When Did Wonderland End?''. Komunikacija s publikom je bila manja od nule. Kao da nas uopće ne registriraju. Marthynna mi je izgledala totalno hladno i daleko, a tako je i pjevala, ali na kraju je ipak ona bila ta koja je imala neku reakciju na dovikivanja iz publike - nasmiješila se. Neočekivani događaj, barem za mene.

Nakon 40 minuta Der Blutharsch su se bez riječi pokupili s pozornice. Naravno da se nitko s tim nije složio pa je krenulo zvanje na bis. Pustili su nas da čekamo duže vrijeme, ali su se ipak vratili. Na kraju je cijela svirka trajala oko sat vremena. Puno prekratko, pogotovo ako je ovo zaista zadnja prilika da ih vidimo. Der Blutharsch su zvučali odlično i moćno i, iako su Bain Wolfkind i Deutsch Nepal bili jako dobri, bilo mi je pravo olakšanje i užitak gledati i slušati cijeli pravi bend, a ne samo čovjeka i matricu. Da ne kažem da su me gledajući njihov koncert uhvatila neopisiva želja da se odselim u Berlin i posvetim gotičarskom životu. Eh, čudne stvari me morile tu večer.

ana // 10/04/2006