Što smo točno večeras slušali nisam najsigurniji. Tokom ove kraće europske turneje najavljeni Deutsch Nepal je zbog tko zna čega otkazao suradnju i vratio se u Švedsku, pa su Albin Julius i kompanija ispretumbali koncept adaptiravši ga tako da u principu svi mogu biti koliko toliko zadovoljeni. Navodno, tako barem tvrde upućeni, a ja nisam među njima, pomiješali su skladbe od sva 3 najavljena izvođača. A koja je bila čija, nemam pojma.
Neki raniji i po mnogima puno bolji nastupi DER BLUTHARSCH u Zagrebu bili su solidno popraćeni. Ja sam ih gledao zadnji puta u Močvari zajedno s Deutsch Nepal prije točno 4 godine (30.IX 2009.) kad je bilo nekih 80-tak ljudi, no večeras je posjeta bila mršava, upola manja, a idući puta kako stvari stoje, Albin bi komotno mogao nastupiti u Chakka's Room ili nekom sličnom mjestu za 15-20 ljudi. Definitivno je jasno da ovakav alternativni rock sve manje i manje zanima našu publiku koja prvenstveno ljubi indie pojmovnik.
Razočarenje s ovako slabašnom posjetom je tim veće što je Niko iliti JASTREB (Seven That Spells, ex-Tigrova Mast) redovito veliki i jak magnet za publiku bez obzira u kojem sastavu, frakciji ili projektu svirao. Mislio sam da će ako ništa drugo, samo zbog njega KSET biti krcat kao i obično, ali nix. Brus, friška figa. Nije bilo nikoga od poklonika noisea, math i space-rocka i sve one škvadre koja ga u stopu prati više od desetak godina. A niti on nije u ovom pridruženom izdanju svirajući zajedno s ovom ekipom pokazao išta od onog otkačenog, duhovitog, ekscentričnog, lucidnog i sumanutog showmana. Bio je skroz miran i artistički prilično hladan, a čini mi se i da mu beskrajno drapanje minimalističkih riffova, te statična poza na bini nikako ne pristaju. Utopio se u vrlo dosadnoj, monolitnoj i monotonoj svirci benda koji je cijeli koncert bazirao na dugačkim kraut-rock shemama s repeticijama uglavnom 2-3 žestoka akorda na koje je Albin filao efekte i harmonije sa svojih aparata i klavijatura.
Ekipa doduše svira žestoko, snažno, plesno, 'druka' s rokačinom od tempa, Marthynna na vokalu, bas gitari i klavijaturama uskače u aranžmane, no uz sve pripadajuće gothic/ psycho/ space/ kraut/ noise/ no-wave/ rock elemente, ta njihova glazba je toliko dosadna s tim besomučnim minimalizmom gotovo bez melodija da ubija i onu osnovnu energiju i suštinu r'n'r-a. Slušati jedan akord 5 i više minuta, pa ma koliko on bio dinamički i dramatično ukrašen s Albinovim elektronskim i analognim zvukovima je prilična gnjavaža bez ikakvih osnovnih aranžmanskih promjena. Njih petoro na stejđu je djelovalo posve odsutno kao da su tu samo radi zacrtanog minimalističkog formata kompozicije.
Tek na 2-3 zadnje skladbe Niko je dobio tek malo slobodnog prostora za poneku sitnu gitarsku solažicu i egzibiciju, no sumnjam da ga ovakav artistički manirizam i strogo precizirana disciplina ispunjavaju potpunom kreativnom fascinacijom. Ne znam, možda griješim, možda se Niko stilski drastično mijenja u mirnog umjetnika, ali čini mi se da se ovaj puta samo prilagodio dovoljno snažnoj vožnji dvotaktnog motora čiji šofer ne poznaje njegova putovanja u opasnosti, šokove, lukavstva, iznenađenja i brojne turbulencije.

Sa sobom su na turneju ponijeli gomilu opreme koja jedva da je stala na pozornicu, te ogroman asortiman robe za prodaju s kojom su doslovce zakrčili sve one separeje. Nisam primijetio da je ponuđena roba ikoga zainteresirala niti da je itko išta kupovao. Njemačko-austrijski bendovi bi puno bolje i atraktivnije prolazili kad bi na koncertima prodavali vlastitu paletu registriranih brend proizvoda - pivo, kobasice i kiseli kupus po popularnim cijenama nego li cd-ove, ploče, majice, ambleme i literaturu. Došlo je užasno doba besplatne umjetnosti, skupog kiča i balkanskog narodnog veselja. A Albin se u tome očito nije snašao.

horvi // 27/09/2013