Indie rockeri nisu dupkom napunili zagrebačku Šalatu, ali su zato upriličili sjajnu dvosatnu svirku kojoj se nema što zamjeriti

Ne znam jesu li planirali da će njihov četvrti nastup u metropoli toliko potrajati ili je u pitanju tek disciplina koja vrijedi za sva odredišta na kojima sviraju, no The National su u već u startu pokazali kvalitetu rijetku u ovim krajevima. Svirka ne samo što je počela na vrijeme, već je i krenula u razmjerno pristojno doba, za što smo bili zahvalni svi mi kojima taj izlazak u pola tjedna nije pao u pola godišnjeg odmora, već nas je idućeg jutra čekao radni dan.

The Local Natives, predgrupa koja nas je zagrijavala, pojavila se na pozornici točno na vrijeme i pred skupinom od možda stotinjak ljudi. Bilo mi ih je pomalo žao. Ne vjerujem da su očekivali pun stadion - ipak su predgrupa grupe koja ni sama baš ne puni velike koncertne prostore svaki dan - ali prizor koji ih je dočekao sigurno nije bio motivirajući. Dojma sam kako su dečki ipak skupili snage i dali sve od sebe. Mada žanrovski nemaju s njima veze, podsjetili su me pomalo na Mumford & Sons. No, imaju problem - to što sviraju prilično je jednolično. U sat vremena, koliko su proveli na stejdžu, nisam imao prilike čuti ništa što bi mi zapelo za uho i ostalo.

Nije pomoglo ni što im se za "Heavy Feet" priključio gitarist Nationala Aaron Dessner. Jednostavno, nemaju ljepljiv materijal, ništa što bi u izvedbi slušatelja uhvatilo na prepad, bilo da se uvuče pod kožu ili udari ravno u čelo. Možda su samo imali loš dan, iako sumnjam, pošto su zvuk i drugi tehnički elementi svirke bili na sasvim pristojnoj razini. The National su, opet, sasvim druga priča. To je jedan od bendova koji imaju "ono nešto" što će ih izdvojiti, zbog čega zastanete i kažete: "Ček', ček', što je ovo? De pusti opet!"

Zvuk im je negdje negdje na pola puta između New Ordera i Walkaboutsa, s time da više naginje melankoličnoj toplini i prisnosti potonjih, što ne nestaje ni u relativno većim otvorenim betonskim prostorima kakva je zagrebačka Šalata. Sviračka forma im je, čini se, u uzlaznoj liniji - sve što je taj sedmeročlani sastav stvorio bilo je na svom mjestu, utegnuto i raspušteno kad je trebalo biti, ujednačene kvalitete i izvedbe, ostavljajući primat i prostor baritonu pjevača Matta Berningera. Posebno me se dojmila puhačka sekcija, koja je obojila gracioznošću svaku pjesmu u koju se uključila, kao i projekcije na videozidu, koje su se elegantno slagale s ozračjem i duhom pjesama. Moćno je zazvonila "Bloodbuzz Ohio", odlične su bile "Mr. November" i "Terrible Love". Nije izostalo ni bacanje s pozornice, niti šetnja među publikom. Ipak, najjači dojam ta je dvosatna predstava ostavila ukupnom atmosferom, koja je svakim trenutkom i zvukom govorila kako gledamo jedan od Velikih Bendova.

siro // 04/07/2013

> vidi sve fotke // see all photos