25.05. nekad je bio veliki praznik, Dan mladosti kojeg je obilježavala svečana ceremonija na beogradskom stadionu JNA sa velikim spektakularnim sletom i finiširanjem Titove štafete koja je mjesecima putovala po svim gradovima, selima, planinama, nizinama, škrapama, vrtačama i goletima koje je čuvala naša armija. Štafeta je zadnji put ispraćena 1986., taman kada je bend Trobecove krušne peći već pomalo počeo razmišljati o besmislu egzistencije grupe kojoj nitko nije htio objaviti ploču. A naposljetku, 1987. su utrnuli rad i nestali sa scene ostavljajući gorke uspomene na SFRJ. Samo zahvaljujući Kornelu Šeperu koji ih je spasio od zaborava objavljivanjem audio kasete "85" 1992. godine, njihov duh je ostao sačuvan kao opipljiv dokaz rada, no tada su se vremena već drastično izmjenila. Njihov agresivni revolt sa sofisticiranim tekstovima više nije bio tabu, a ekstravagantni funkirani post-punk više nitko nije svirao pretvorivši se u svog idealnog nasljednika - noise-rock.

U svojoj drugoj inkarnaciji (prva je bila 2006. pod imenom Viva Glorio), Trobeci su se okupili u postavi koja je po mnogima bila najbolja s Ivicom Vinskim na gitari, te su, kao što znate, konačno objavili tu nesretnu ploču iz 1985. u obliku vinila i dvostrukog cd-a "S mukom žvaču trubadurov vrat" (Dirty Old Label, 2013) na kome su sabrane još mnoge snimke iz perioda 1983-1987. Prije samog koncerta ploča se u cijelosti odvrtjela preko razglasa, a u veoma brojnoj publici bilo je mnogo starih lica koja se sijećaju njihovih nezaboravnih, često i mentalno retardiranih i sumanutih koncerata koji su bili pod prismotrom šund komisije i komunističkih špijuna. Dakako, nije manjkalo niti mladih ljudi koji su o ovim legendama možda saznali tek nedavno ili u vrijeme Viva Glorio, a mnogi od njih još nisu niti bili rođeni kada su Trobeci stavili ključ u bravu raspršivši se po nekim drugim bendovima i projektima (Haustor, Cul-De-Sac, Brujači, Alpski rudar...). Za uvodnik večeri nastupio je splitski mlađahni trojac BUSTRI (Bučni stripovi) koji su izašli na pozornicu noseći medicinske maske poput liverpulskih indie čudaka Clinic. Dva momka (gitara, bubnjevi) i jedna djevojka (bas gitara) otprašili su podulji set instrumentala u kojima su bile evidentne reference noise i post-rocka. Tehnički su solidni, no za moj pojam blago dosadnjikavi. Kad stavite na hrpu desetak bendova koji sviraju instrumentale u ovom stilskom obrascu, malo koji se može izdvojiti po nekim specifičnostima. A one se u slučaju ovog benda praktički nisu mijenjale još od one stare garde pokojnog Ivana Baričevića tako da su zvučali kao da su komotno izašli iz 1997. godine. Drugačija pjesma bi se vrtjela da gitarist koristi math, jazz, post-grunge ili neke druge reference (poput recimo Tanker, Peach Pit ili najnovijih velikih nada Žen), no i on, a i bend se drže klasičnih načela kratkih kompozicija s ponekom erupcijom i dinamičkom nadogradnjom s kratkim krešendima. Bend mi stoga i nije osobito 'sjeo', možda bi drugačije razmišljao da je pakiran s još nekim sličnim izvođačem koji preferira atmosferu na uštrb kompozicijske kompleksnosti, no činilo mi se da niti veliki dio publike nije bio osobito impresioniran njihovom svirkom. Mogu proći, ali u malim dozama. Barem za sada... I onda nešto prije 23h konačno izlaze TROBECOVE KRUŠNE PEĆI na svojem prvom zvaničnom koncertu u ovoj postavi nakon 26 godina ne računajući onaj 'tajni nastup' u Mediki prije nekih mjesec dana za kojeg nitko nije znao jer je služio samo bendu da isproba binu i nove interpretacije starih pjesama. Močvara gotovo krcata, na dvorištu se gase čikovi i svi trk u klub kad su već odzvanjali prvi gitarski mantrički taktovi "Skriveni maglom". Bega u crnom sakou, Bara u bijeloj košulji, Vinski sa punkerskim plavo-tamnim cviksima, a bubnjar Kosa u bijelom sportskom kompletu kao da je upravo uskrsnuo skupa s ovom postavom nakon toliko godina javne pauze. Svi su bili vidno raspoloženi, Bega na svu sreću u dobroj formi mada ima velikih zdrastvenih problema sa srcem, a u pozadini pozornice vrebao je Damir Prica - Capri (ex-Haustor) na saksofonu koji je povremeno uskakao s abnormalnim ekspresijama dodatno zapaprivši ionako lucidan zvučni performans koji je prije svega bio u post-punk izdanju s obiljem eksperimenata, noisea, čudnovato uvrnutih ritmova i Barinih opako građenih bas linija koje nije baš samo tako lako pohvatati. On čak i solira, a u nekim momentima se činilo kao da je zamijenio osnovnu strukturu basa s gitarskim tretmanima riffova. Osim toga, u nekim pjesmama se služio i onim samplerom sa thereminom i synthom što je bilo izuzetno vješto iskorišteno u temi "Ustajem u tami" koja je upravo po tim referencama imala upečatljive linije eksperimenata Throbbing Gristle i Mark Stewart & Maffia (ex-The Pop Group). Nakon "Sajam sisa" i "Pali mi se sjeme" gdje se Vinski vraški prošetao po teritoriju noiserskog post-punka 'čupanjem' žica (svira sa špagom povezanim žicama!), odriješitih shuffleova i rastrganih neurotičnih riffova poput najluđeg Andy Gilla, desio mu se ozbiljan kuršlus s pedalom distorzije, pa je jedno dvije pjesme pauzirao pokušavajući otkloniti kvar. Na koncu je, htio-ne htio morao odustati od distorzije i prištekati se direktno na pojačalo što je rezultiralo manje reskim i prodornim zvukom od kojega smo mi u prvim redovima ionako zadobili krasne šumove u ušima. Prokletstvo, uvijek kad idem na ovakve koncerte gdje znam da su gitaristi opičeni na visoke noiserske tonove, zaboravim uzeti ćepiće za uši... Jedna od prvih kulminacija večeri bila je skladba "Ples" u mid-tempu s podosta ovacija, a nakon što su izveli manje znanu "Vrištala je", Trobeci su podsjetili na nešto bližu prošlost izvedbom moćne i valjajuće trome "Disapereunia" s albuma "Viva Glorio". U ovoj novoj varijanti uskočio je i Capri, a onda je uslijedila druga velika kulminacija s izvedbom kultne "Imam dovoljno te vlage". Naravno, kako je koncert odmicao, ovi vremešni momci su se već pošteno istrošili i oznojili, a kao predah im je efektno poslužio neobičan elektronski instrumentalni predložak s matrice u nepravilnim taktovima gdje je Bega pozvao cijelu Močvaru na skandiranje. Što je posebno bilo interesantno, svatko je mogao skandirati u bilo kojem taktu što su sustavno prezentirali i sami muzičari. Jedan drugome su dobre 3-4 minute bili 'claphands' kontraritmovi ostvarivši apsolutni kaos u skandiranju... Posljednja erupcija bila je izvedba još jedne Viva Glorio pjesme - "Moj slučaj" u kojoj je Bega maksimalno otkačio. Pjevao je navukavši lakiranu koru drveta na lice u kojoj je bio izdubljen samo jedan otvor od grane koji mu je služio kao otvor za usta prilikom vokaliziranja. Na bis su izašli sa "Vaš sluga pokorni", "Mi smo zalutali (pravi poklon za svakoga)" i na samom kraju s energičnom i najžešćom pjesmom večeri, očekivanim hitom "Armija".
Na nečiju žalost nije bilo nekih pjesama koje su se očekivale, prije svega "Skrivač u magli", "Zvijezda", "Avet Gašpar" i "Teško je reći (Đuro)", a sa svojeg čuvenog albuma "85" izveli su samo 6 skladbi (od njih 12). Koncert je trajao tek nešto više od sat vremena, oko 70-tak minuta, no s obzirom na isuviše odzreli staž i ogromnu pauzu ove postave koja se, usput, dvije godine pripremala za ovaj prvi veliki javni nastup, ovo što smo dobili moglo je u potpunosti zadovoljiti, pa i oduševiti. Nije to nešto specijalno drugačije od Viva Glorio, Bara tek znatno više funk-ira, a jedino su drugačiji gitarski tretmani. Damir Kolarec je volio svirati riffove (zbilja, nisam ga primijetio u publici), dok je Vinski i dalje ostao privržen svojim neurotičnim i rastrganim noiserskim udarcima. Naravno, sama pojava Caprija je dodavala onu specifičnu TKP atmosferu, a da se malo više istaknuo Barin theremin i synth koji se tako fino i avangardno prepliće na ploči, ne bi nikome smetalo.
Eh, a da je ovo bio koncert nekog novog hrvatskog benda, kao prvo ne bi došlo možda niti 20 ljudi s obzirom da interes za nove izvođače više niti ne postoji, no zato bi se moglo reći kako je rođena nova velika budućnost scene. Dakako, u slučaju Trobeca ta budućnost se i nije odigrala do kraja. Ako je tko uspio primijetiti, neke skladbe su dobile još novih stihova, neke su preimenovane, a gotovo sve su dobile nove aranžmane tako da se ta budućnost nastavlja. Nadamo se u što duljem vremenskom roku jer postoje i optimalne mogućnosti za skladanje novih kompozicija, pa i realizacije drugog zvaničnog albuma. Na to ćemo ipak morati pričekati. Tko zna kad. Za sada samo valja redovito posjećivati njihove naredne svirke i Vinskog gađati baterijama za distorziju. I obavezno nositi neki štitnik za uši.

horvi // 28/05/2013

> vidi sve fotke // see all photos