Kud ćeš bolje za pobjeći od zbrajanja rezultata lokalnih izbora nego u močvaru New Orleansa? Dobro, vjerojatno postoje bolja mjesta, ali Dark Dark Dark su nam prilično dobro argumentirali zašto baš New Orleans. Ali prije njih su nas braća blizanci Josh i Jesse Hasko poznatiji kao North America malo provezli kroz pustinju i njene fatamorgane. Bazirajući svoj zvuk uglavnom samo na gitari i bubnju (uz ambijentalni uvod na sintiću) uz obilate improvizacije i zalaženje u psihodeliju odsvirali su nam dvije poduže teme. Muzika im je u potpunosti instrumentalna uz par urlika te se uglavnom temelji na podvodnom zvuku gitare i izmjenama brzo-sporo i glasno-tiho. Pritom su se dotakli velikog broja žanrova, nekih očekivanih kao stoner, post-rock, hard rock itd., te nekih malo manje očekivanih kao npr. karnevalske muzike te acid-house na kraju. Nastup pun iznenađenja, što zbog opskurnosti samog benda što zbog nepredvidivosti muzike. Dark Dark Dark nam dolaze friško nakon prekida izvođačko-skladateljskog para Nora Marie Invie i Marshalla LaCount-a čime ih se automatski stavlja u poziciju uspoređivanja sa Richardom i Lindom Thompson te njihovim albumom Shoot out the lights. U slučaju DDD to je najnoviji album Who Needs Who koji je cijeli prožet depresivnim baladama. Inicijalno su svoj zvuk bazirali isključivo na bendžu i harmonici te zvuku New Orleans jazz-a da bi kasnije dodavanjem klavira, basa i bubnja prešli na konvencionalniji pop zvuk baziran uglavnom na klavirskim baladama koji je dominirao i večerašnjim nastupom. Zvuk se sastoji od kombinacije akustičnog (truba, harmonika) i električnog (bas, klavir, bendžo) instrumentarija koji se odlično nadopunjuju daju nekakav world štih. Glas Nore je malo dublji i naizgled stalno na granici pucanja, dosta sličan Patti Smith. Set lista se uglavnom sastojala od pjesama sa već spomenutog albuma Who Needs Who te je cijeli nastup bio komorne atmosfere uz tek pokoji veseli trenutak. Jedan od takvih je došao na kraju regularnog djela kad su izveli Running up that hill od Kate Bush. Žao mi je što nisu izveli više pjesama sa prvog albuma The Snow Magic iz 2008.g. koji je imao rijetko korištenu, bar u pop muzici, kombinaciju harmonike i bendža. Također mi je žao što Marshall nije koristio akustični bendžo već električni koji nije toliko došao do izražaja već je više zvučao kao promukla mandolina.

Sve u svemu, turoban i možda malo previše jednoličan muzički put od istoka SAD-a pa do Europe, ali svejedno jako ugodan uz odlične kombinacije akustičnih i električnih instrumenata.

tomislav // 21/05/2013