Malo epske gotike. Britanski trojac Esben and the Witch nas je u sklopu novog Žednog uha došao počastiti sa svojom verzijom mračne strane 80-ih. Zbog toga su ih prilično olako smjestili u trenutan novi val gotičkih izvođača kao što su Austra, Zola Jesus, Chelsea Wolfe, Menace Ruine, Warpaint, Wild Beasts itd...

Iako jesu duboko uronjeni u eterični zvuk klasičnog zvuka sa etikete 4AD, bitna razlika jest što je Esben u stvari post-rock bend. Znači pjesme nisu klasična kitica-refren-kitica, niti se zadovoljavaju sa samim stvaranjem mračne atmosfere već se sve isključivo svodi na zaplet-vrhunac-rasplet uz tribalni ritam i glasnije ponavljanje istih fraza. Čak su i načelno tiše pjesme sa novog albuma Wash The Sins Not Only The Face kojeg su ovom prilikom promovirali malo preuređene kako bi bolje zvučale na pozornici pritom se ne libeći upustiti se u malo bezazlene psihodelije što ih je u kombinaciji sa tribalnim ritmom nerijetko odvelo u space-rock. Očito je bend pristalica one: na albumu eksperimentiraj, na pozornici razvaljuj. Navedeno je ispalo kao jako dobar pristup budući je bend jako dobar u stvaranju mračne atmosfere i narativne dramatike kojom drži slušatelja u stalnoj napetosti, iako zbog navedenog post-rock pristupa se lako može pretpostaviti u kojem smjeru će pjesma krenuti. Bendu se mora odati priznanje za uspješno izbjegavanje dosade, pretjeranog ponavljanja i ostalih sličnih zamki. Posebno mi se svidjela završna Hexagons EP koja je u stvari jedna 18-minutna darkwave atmosferična laganica, a kojoj su dodali krešendo čime su dobili jedan od najjačih epskih trenutaka koje sam čuo u zadnje vrijeme (barem uživo). Iako su većinu nastupa uspjeli uspješno izvesti u klasičnoj rock formaciji o bubnja, gitare i basa, u određenim pjesmama je morao biti uporabljen sintić, uglavnom kao dodatni ritam ili zamjena za bas kada je su se koristile dvije gitare (uglavnom na pjesmama sa prvog albuma Violet Cries koji je imao više shoegaze zvuk). Bend se sastoji od Rachel Davies na vokalu, basu i gitari, Thomasa Fishera na gitari te Daniela Copemana na bubnjevima i sintiću. Glas Rachel me iz nekakvog čudnog razloga podsjeća na usporenu verziju Kat Bjelland (kad ne vrišti naravno), iako po boji najviše sliči na Johnette Napolitano. Gitarist Thomas očito smatra da je Will Sargeant najbolji gitarist na svijetu budući je neke linije prekopirao, pogotovo sa albuma Heaven up here. Bubnjar Daniel je činio bazu cijele priče na koju su se Rachel i Thomas većinu vremena uspješno nadograđivali. Sve u svemu, jako uspješan nastup benda koji bi, sudeći po zvuku na studijskim albumima mogao otići u više smjerova, ali je na sreću ovaj put izabrao pravi. Nadajmo se da će se dobar glas proširiti te da će sljedeći put doći više od stotinjak ljudi.

tomislav // 15/05/2013

> vidi sve fotke // see all photos