Šljapkam po ogavnoj bljuzgi kojom je prekrivena Ilica. Snijeg pada s krova i skoro nokautira nekog tipa koji psuje i cipelari kantu. Uspinjem se Zakmardijevim stubama prema Klovićevim dvorima. Spuštam se u nekakav podrum, moderno uređen, misteriozno osvjetljen. Upadam u gužvu. Opskrbljujem se Tomislavom za 18 kn, guram se do prvih redova. Počinje svirka, neka tri tipa, gitarist i basist u bijelim majicama valjda na neke bendove, u pozadini jako istetoviran bubnjar ( nisam ni znao da se grkljan može tetovirati bez gušenja u vlastitoj krvi). Svirka je glasna, rastrzana. Neki debili započinju šutku. Imbecili. Baš je gužva. Gitara je oštra, vokal se svodi na nerazumljivo urlanje, bas i bubanj su bahati. Baš odavno nisam slušao Nirvanu. Incesticid, e to je bio dobar naziv za album. Kako iskoristiti riječ "incesticid"?. Hmm, " Idemo na Slavkov rođendan, ponesi incesticid" " Hrvatski sabor je leglo korupcijskog incesta koje treba dobro nasprejati incesticidom". Svirka je sve bučnija, zujanje u ušima sve oštrije. Teenage angst ( has paid of well, now I'm bored and old). Ne izgledaju baš kao tinejdžeri, prije kao da su u tridesetima. Ali su jako usvirani. Treba biti tinejdžer u duši da se ovako uživljeno svira buka, pretpostavljam. Gitarist se penje na bubanj, i traži nešto na zaobljenom stropu podruma. Kuku ? Koji obješenjak. Zvuči kao zadnja stvar, krešendira se po jednom te istom. Valovi distorzije, energija. Kraj. Bis, ponavljanjeveć odsvirane stvari. Obećanje o proširenju repertoara za idući susret. Dobri su bili. Trebalo bi češće ići na ovakve koncerte. Radi umne dezinfekcije.

i.r. // 25/02/2013