U sklopu velike svjetske turneje The Legacy World Tour 2005 / 2006 pod nazivom "Keeper Of The Seven Keys", Zagreb su posjetili najpopularniji njemački heavy metalci i od opako ledene večeri koja je u Zagrebu iznosila oko -15 stvorili ugodnu "Tenerife" klimu.

Na moje veliko iznenađenje, koncert je započeo točno na vrijeme kako je organizator najavio - u 20 h, tako da sam propustio skoro čitav sat predigre koja je navodno pripala jednom metal sastavu iz hrvatskog primorja. Kojem, pojma nemam, a niti ljudi koji su mi pričali da su ih gledali. Oprostite dečki, ali dosadašnje prakse koncerata u Zagrebu su uvijek bile označene sa velikim vremenskim kašnjenjem, tako da sam smatrao da ću dođem li na vrijeme čekati barem dva puna sata do početka svirke barem predgrupe.
No, zato sam uspio vidjeti nastup solidnih slovenaca, hard/heavy rock sastava Prospect čiji se glazbeni materijal sastoji od niza različitih "mekših" oblika metala. U svojem izrazu gaje različiti spektar utjecaja, tako da su ovom prilikom izveli jednosatni set kompozicija koje se poprilično razlikuju jedna od druge. U postavi od gitare, bubnjeva, vokala i bas gitare imaju i klavijature, tako da jedan dio glazbenih aranžmana uključuje i ponešto utjecaja Dream Theater, dok je onaj tvrđi komad glazbe orijentiran na stariji oblik hard'n'heavy izričaja od starih Black Sabbath, Whitesnake do Iron Maiden i nešto svježijih imena s početka devedesetih godina naovamo. Između ostaloga, izveli su medley koji je uključio "Paranoid" i "Two minutes to midnight" što je krcati Boogalo s odobrenjem prihvatio. Osim toga, Prospect se u nekim kompozicijama predstavio i kao novovjeki sastav koji neke skladbe komponira i pod očitim utjecajima funk/soft-metal stilova poput Faith No More i Incubus. Sve skladbe su, naravno, otpjevane na engleskom jeziku, a njihov pjevač je vrlo dobar showman koji ostvaruje odličan kontakt s publikom. Ne znam samo što mu je trebalo na kraju koncerta kada se lijepo i srdačno zahvalio publici ono pjevanje nekakvog turbo narodnjaka... Potpuno nepotrebno. Neki novopristigli tipovi pored mene na tribini su se pitali - "...hej, nije li ovo bio Vuco čovječe?..."

Nakon njihovog nastupa gase se svijetla na pozornici i nastaje strašno komešanje u publici koja je nahrlila iz susjednog predvorja ostavivši dva točionika koji su za vrijeme nastupa Prospect bila mahom krcata. No, pauza je potrajala poprilično dugo (skoro četrdesetak minuta), tako da je publika u niz navrata iščekivanje prekidala gromoglasnim skandiranjem "happy, happy helloween". Naravno, gotovo svi prisutni (njih oko 2.500) su mahom bili obožavatelji Helloweena, a interesantno mi je bilo za vidjeti jednog postarijeg gospodina koji je na koncert doveo svoja dva četrnaestogodišnjaka (pretpostavljam unuka) koji su nosili majice Iron Maiden. Gospodinu je očito sve to skupa bilo prenaporno jer je gotovo cijeli koncert prespavao na kožnoj sjedalici pored šanka. (kako li je samo izdržao?)

I onda, negdje oko 22 h, kada je s razglasa tutnjala himna AC/DC "For those about rock", dolazi uznemirujući, mračan i prijeteći zvuk, pale se gotovo florescentno modra zamračena svijetla i ukazuje se pozornica sa ogromnim narančasto - crvenim transparentom (bundeva, naravno) Helloween. Pored ogromnog seta bubnjeva sa obje strane postavljene su njihove dvije zakrabuljene lutke (sa nezaobilaznim svjetiljkama i ključevima u rukama) i također se ukazuje povišeni plato koji je tijekom koncerta služio za nekoliko funkcija. Izlaze Helloween u odličnoj formi i odmah od prve bacaju publiku u delirij koja pomahnitalo diže mezinac i kažiprst u zrak kovitlajući šakama, glavama i dugim kosama. Fluid koji Helloween stvaraju na svojim koncertima ova publika vrlo dobro prepoznaje što sastavu daje snažan poticaj da svoj repertoar usklade sa, nadam se, njima odličnim feedbackom. Tako su nanizali čitav set kombinirajući stare i novije skladbe od debi albuma "Walls Of Jericho", preko trilogija "Keeper Of The Seven Keys", sve do radova sa albuma "Pink Bubles Go Ape", "Chameleon", "Master Of The Rings", "The Time Of The Oath"... sve do posljednjih albuma "The Dark Ride", "Rabbit Don't Come Easy" i spomenutog nastavka trilogije "Keeper Of The Seven Keys" koji je objavljen prije nekoliko mjeseci. Svirački su strašno moćni što su pokazali tijekom koncerta izvodeći i one brže, gotovo speed kompozicije, a i one Iron Maiden, te power-metal ili one laganije, posve soft orijentirane. Povremeno izmjenjuju gitare, na kratko se poneka dionica odsvira na akustičnoj gitari što sve dobro prate njihovi tehničari i roadiji koji im donose i iznose gitare na pozornicu. Naravno, odavno su prestali koristiti kablove, tako da bežičnim prijenosom dobivaju mnogo slobodnog prostora što im omogućava da sviraju na raznim lokacijama po pozornici, a s vremena na vrijeme pošto se frontman na kratko udaljio sa stagea znao se javiti vokalom premda je bio odsutan iz vidokruga publike.

U nekoliko navrata su se pokazali i izuzetnim cirkusantima - artistima prekidajući na kratko svoj repertoar sa klaunovskim točkama. Na povišenom platou postavljen je niski i minijaturni set bubnjeva za koji sjeda bas gitarist lupajući po njima bez imalo smisla za ritam da bi na kraju svoje mini točke rasturio čitav set bubnjeva razbacujući ih po pozornici na što njihov glavni bubnjar odgovara konciznim i savršenim improvizacijama. Izveo je sjajnu performance točku sa žongliranjem palica svirajući pakleno brzi ritam! Također, nakon nekih sat vremena izlazi isti bubnjar sa malenom električnom gitarom (veličine ukulelea) i osvećuje se gitaristi (Sashi) za (ne)uspjele solo dionice, a otprilike slično nešto izvodi i frontman sa vokalima što u sva tri slučaja i najnezainteresiranijeg čovjeka u publici mora oduševiti, ako ništa drugo, ono barem zbog nadasve šašave klaunovske zabavljačke forme i pozivanju publike na glasna skandiranja i ovacije. Ne treba niti spominjati da su uz dva ogromna kamiona opreme uz sebe imali savršeni light-show i sjajan razglas, te fantastičnu podršku frenetične publike koja je upijala svaki njihov i najmanji mig. Izašli su na dva više nego zaslužena bisa (čini mi se sa "If I could fly" i "Mrs. God"), na zagrebačkoj pozornici su proveli gotovo dva sata i na kraju koncerta su razbacali po publici sijaset rekvizita - od plastičnih frizbija, bedževa, trzalica, bubnjarskih palica do boca s mineralnom vodom koju su ispijali na stageu.

Koliko sam uspio primjetiti, na koncert je došlo gomila njihovih obožavatelja ne samo iz Zagreba i Hrvatske, već i iz Slovenije i BiH, a zaćuo sam i neke razgovore vođene na njemačkom, talijanskom i mađarskom jeziku. Nije bilo niti najmanjeg incidenta, a što me posebno začudilo na kraju koncerta nisam uočio niti jednu pijanu osobu premda su se pive točile u obilnim količinama. Jedino što je vjerojatno zasmetalo svima, bila su širom otvorena ulazna i izlazna (backstage) vrata, tako da je odmah po završetku koncerta od uzavrelih +40 u glavnu dvoranu i ogromno predvorje ušla opako ledena hladnoća koja je te noći u Zagrebu iznosila oko -15 stupnjeva Celzijusa.

Pa da, pakao nije samo vrelina, pakao je i vražja hladnoća! Happy, happy helloween!

horvi // 26/01/2006