Dirty Beaches pseudonim je tajvanskog Kanađanina Alexa Zhanga Hungtaia, koji, kako možete pročitati, konstantno turira po svijetu, njegujući imidž garage/rockabilly odmetnika 21. stoljeća sa očiglednim uzorima (barem što se vizualnog identiteta tiče) u James Deanu, Marlon Brandonu i sličnim zvijezdama iz "zlatnog doba" Hollywooda. Kulerska uska bijela majica s V izrezom, zlatni lančić oko vrata, uske traperice i zalizana frizura. To je ono što vidite dok Alex Hungtaia s mikrofon u maniri Presleya maše bokovima i nervozno se trza.

Tekstualno se oslanja na poetiku beat generacije kojima je cesta/put bila glavna inspiracija i temelj za građenje vlastitog kozmosa, te bijeg od svakodnevnice i malograđanskog morala SAD-a 50ih godina prošlog stoljeća. Naslovi pjesma poput "Lone runner", "Speedway King", "A Hundred Highways", jasno govore o glavnim preokupacijama autora. Sebe je definirao kao odmetnika, vječnog lutalicu, bez grada u kojem bi živio, crkve u kojoj bi se molio i žene koju bi volio, rekao bi jedan pjesnik s ovih prostora. No, onda dolazimo do dijela koji u cijeloj ovoj priči najviše smrdi, a to je sama glazba, odnosno izvedba uživo. I dok "Badlands" (inače, njegov prvi službeni album, dugi niz godina, filozofijom DIY, objavljivao je singlove, EP-je i audio kazete) iz zvučnika u vašoj sobi ostavlja dojam simpatičnog uratka introvertiranog lika, koji je previše zabrijao na knjige Jacka Kerouaca i filmove Jima Jarmuscha, uživo je to potpuno druga priča. O tome kako će "Badlands" zvučati uživo, svrbilo me i na putu do Purgeraja, dok je "Speedway King" izlazio iz slušalica. Ruku na srce, previše smo se puta opekli na nove nade ovakvog i onakvog glazbenog stila, koji su se pojavili niotkud i koji su imali odlične ili solidne albuma, da bi uživo svojom izvedbom izazvali samo reakciju klimanja glavom u nevjerici i jebanje majke samome sebi - koliko puta možeš nasjesti na te fore. E, to vam je Dirty Beaches!
Do sada je Alex Z. Hungtaia nastupao sam, puštajući samplove i svirajući gitaru, dok je za ovu turneju povukao dvojicu kolega koji su zaduženi za samplove, loopove, analogne sintisajzere, električne bubnjeve, gitaru. On je, pak, usredotočen na samu vokalnu izvedbu, povremeno prčkajući po analognom sintisajzeru marke Korg. Te večeri trojac se predstavio kao blijeda live kopija svog audio prvijenca.

Zamorna i monotona buka, koju u momentima razbija gitara te distorzirani nerazumljivi Alexov vokal nisu bili dovoljni da održe pažnju slušatelja, pa je i prekratki koncert od nekih pedesetak minuta izgledao kao dvosatno pilanje mozga. Cijelu zvučnu sliku dodatno je zaokružio i sam razglas u Purgeraju, a svi koji su posjetili neke od koncerata u tom prostoru znaju o čemu se radi. Nadam se da će famozni NKC Park konačno profunkcionirati, jer me od same pomisli da će Om nastupiti u Purgeraju hvata me jeza. No, vratimo se na Dirty Beaches. Počeli su nonšalantno, a osjećaj prisustvovanja njihovoj tonskoj probi ostao je u zraku za vrijeme trajanja cijelog nastupa. Repetitivna matrica, sonična buka, noise gitara i duboki Alexov vokal, zvuči zanimljivo u tekstu, ali to je samo forma, koju uživo Dirty Beaches ne znaju popuniti sadržajem. Kada tome dodamo nerazrađenost pjesama koje završe prije nego što počnu, stvar je jasna, autor je samo medijski napuhan kao i The xx, samo što ovi potonji imaju puno bolji PR, ali treba biti strpljiv, možda i Dirty Beaches za par godina bude headliner na Terraneu. Ne znam, možda su imali samo lošu večer, loše ozvučenje, jer "Badlands" je poprilično dobar album, koji spaja kaos newyorške no wave scene, Suicidea i šarm pop pjesma i ikonografije 50ih i 60ih. Također, Dirty Beaches bogami ima i pozamašan broj koncerata iza sebe, pa ne možemo reči da su diletanti u ovome poslu. Ipak, ostaje gorak osjećaj još jedne podvale Pitchforka i ostale, danas, "relevantne" ekipe, još jednim glazbenikom koji ima solidan album za poslušati, a koji se uživo doslovno pati jer jednostavno ne može proizvesti atmosferu ni približnu zabilježenu na nosaču zvuka.

Unatoč inzistiranju publike, prvenstveno ženske populacije, odbio je svirati svoje dvije najpoznatije pjesme, inače jako lijepe balade, "True blue" i "Lord knows best" , očito zasićen publikom koja ga identificira isključivo preko njih. Nadao sam se da će ipak odsvirati spomenute numere, jer bi dvije lagane balade sigurno popravile dojam samog koncerta i podigle poprilično mrtvu publiku. Tužno je kad ti balade moraju spašavati i dizati intenzitet koncerta. Slijedom toga, žicanje upaljača, ulazak u publiku pred sam kraj koncerta, te grljenje iste, više su djelovali kao očajnički potez, nego autorova spontana reakcija.
Hladan i promašen koncert u hladnom Zagrebu i još jedna podvala pitchforkove belosvetske glazbene zavere, moj su početak Žednog uha.

vedran ž. // 17/09/2012