Za dvadesetu godišnjicu postojanja festivala, organizatori festivala koji je zasluženo nositelj titule "najboljeg europskog festivala" pripremili su svojim posjetiteljima nekoliko novosti i ponovo odličan program. Tog vrućeg popodneva (13:50) planirali smo čuti talijanske Bud Spencer Blues Explosion i to samo zbog sličnosti s nama dragim Jon Spencerom, no glad i žeđ su prevladali pa smo uz mađarsku kobasicu i Dreher pivo u hladu odslušali tonsku probu grupe Viza. Viza je losanđeleski bend sastavljen od rusko-armensko-grčkih amerikanaca, a koji na svoju tvrdu podlogu ubacuju elemente etna s rodnih im prostora. Ne znam čime su zaslužili termin na glavnoj pozornici u 15 h, osim vjerojatno zato jer im Serj Tankianov menedžment sređuje nastupe. Svirali su ove godine i kod nas u Attacku. Nismo se tu dugo zadržali, nego smo produžili do A38 šatora, koji je ove godine povećan i premješten na atraktivniju lokaciju. Odmah do glavne pozornice i praktički nadopunjuje taj program. Iako je i prošlih godina ovaj šator imao zapažen program, ove su ga godine odlučili progurati čak i ispred glasovitog World Stagea, i to tako da su mnoga zvučna imena svirala u tom šatoru. Spomenuću samo neke dEUS, Ministry, Friendly Fires, Bebel Gilberto, Lamb, Ting Tings…, a šator je uzeo i dio publike Areni (šatoru u kojem su DJevi) i to u kasnim terminima jer "radi" do jutra. Tog popodneva su program otvorili limunada novozelanđani - The Black Seeds. Iako iza sebe imaju 15 godina staža i 5 albuma, još nisu odlučili dal bi bili reaggae, laid back, lagano lagano ili nešto drugo pa taj čušpajz koji sviraju izgleda smiješno iako ne zvuči loše. Dovoljno za popit pivo i otići dalje.

A dalje su nas na OTP Bank World Music Party Main Stage-u čekali španjolski La Selva Sur. Etno, ska, world ovoono bend, taman je bio za zagrijavanje onome što slijedi, a nas je put vodio natrag u A38, gdje su u 16:30 svirali britanski WILD BEASTS. Žao mi je što sam ih morao propustiti na Terraneu, no vratilo mi se na Szigetu. I njima je očito bilo dobro na Terraneu, jer su u nekom trenutku rekli da su svirali sinoć u "Hrvatskoj u Splitu", a da su se jutros vozili deset sati od tamo. Treba im vjerovati, jer smo njihov kombi prestigli na granici sa strane čekajući na prolaz. Hayden Thorpe i društvo pojačani prijateljicom na klavijaturama proveli su nas kroz sva tri albuma i u sat vremena odsvirali sve što smo očekivali da će odsvirati. Odlični vokali Haydena i Tom Fleminga koji se osim vokala izmjenjuju i na gitari, basu, klavijaturama i izvrstan zvuk potvrdili su očekivanja od benda i velika je šteta da oni nisu svirali na glavnoj pozornici, umjesto npr. "mrtvih" The XX, koji su se izborili čak i za večernji termin. No, ovako smo barem pogledali Wild Beastse u skoro klupskoj atmosferi na velikom festivalu. Nadam, se da neće dugo čekati da ponovo dođu u Hrvatsku. Nakon njihovog koncerta, nije bilo vremena za plandovanje, jer su nas na World pozornici čekali Pannonia Allstars Ska Orchestra. Mađari koji niti našoj publici nisu nepoznati, a domaći ih obožavaju. Već dugo na popodnevnom koncertu nisam vidio toliko ljudi koliko ih je gledalo i SKAkalo na PASO. Inače, i World stage su premjestili i to na potpuno drugi kraj otoka, na mjesto gdje je prošle godine bio tzv. European stage. Iako mi je stara lokacija prirasla srcu, mogu reći da je ova bolja, a pogotovo za one koji vole koncerte na World stageu gledati sjedećki ili ležečki (ko ja), jer ima malo brdašce koje izgleda ko tribina i idealna je "za zaleć". Tu mi se toliko dopalo da sam poslušao i sljedeći bend. Talijanske Roy Paci & Aretuska domaći mediji zovu Mano Negra, no čini se dosta neopravdano. Dobar su oni ska bend, al Mano Negra su ipak jedni i jedinstveni. Ovi pak su između svojih uspješnica, koje su talijani oko mene i pjevali, odsvirali i odličnu obradu pjesme One Step Beyond. Nakon, njih, približavao se vrhunac večeri. Trebalo je još napuniti želudac, isprazniti mjehur i izdržati The XX. Ove zadnje smo odgledali i odslušali s još jedne novine na festivalu. Ogroman 42 metarski vrtuljak postavljen je točno nasuprot glavne pozornice, a s vrha istog vidi se i panorama Dunava te Budimpešte. Upravo to je falilo da upotpuni doživljaj festivala i mislim da svaki posjetitelj treba probati ovaj vrtuljak. Nakon što su The XX završili progurali smo se što više naprijed, stacionirali se kraj skupine engleza i čekali ono zbog čega smo i došli. Ne trebam pričati koliko su The Stone Roses utjecali na mene, na mnoge bendove i koliko mi je drago da su se okupili nakon toliko godina, kako bi ih ipak mogao vidjeti uživo. Nisam se nadao ničem osim da ih vidim uživo. Znam da je Squire odličan gitarista. Reni i Mani su ritam sekcija kakvu bi svaki bend mogao poželjeti. Svi su uvijek govorili da je Ian Brown najslabija karika. Ne on, nego njegov glas. Al jebeš glas. Glas se niti ne čuje jer publika pjeva umjesto njega. Gledajući snimke s ovogodišnjih koncerata na youtubeu, imam osjećaj ko da gledam "Mišo koncert". Oni započnu a publika nastavi. Publika pjeva čak i gitarističke dionice. Nadao sam se samo takvoj atmosferi, a kad sam vidio koliko je engleza oko nas, znao sam da će biti tako.



Točno u 21:30 izašli su Ian, John, Mani i Reni a već uz prve taktove I Wanna Be Adored, publika je preuzela glavnu riječ. Iako je Mastercard već vjerojatno patentirao tu riječ, ali ovo je bilo NEPROCIJENJIVO. I da su tu prestali i otišli, meni bi bilo dosta. No, nastavili su. I to kako. Odličnom svirkom i dobrim pjevanjem. John Squire stvarno jede gitaru, što je i pokazao na sedamnaestominutnoj solaži na Fools Gold. Inače sam mrzitelj solaža i takvih izdrkavanja, al ova je bila nekako posebna. A bila je posebna i zbog ritma koji su davali Reni i Mani, a koji nas je sve dizao na ples. Za to je vrijeme Ian Brown, pozirao, šutke komunicirao s publikom, plesao onaj svoj specifično majmunski ples. Bila je to savršena noć za pamćenje. Odsvirali su cijeli prvi album bez By Bye Badman, Love Spreads i Ten Storey Love Song sa "Second Coming", te Sally Cinnamon, Mersey Paradise i Something's Burning. Za kraj su ostavili naravno, I Am the Ressurection, tijekom koje je opet Ian bacao aviončiće u publiku, pokazivao nam figuricu Bruce Lee-a, bacio svoje zvečke nekim sretnicima, a neke je obradovao i sa setlistama. Tijekom koncerta izgovorio je nekoliko puta hvala na mađarskom - köszönöm, a na početku pozvao nas je na ples. Čini se kako su momci iza sebe ostavili sve nesuglasice, jer su se tijekom koncerta šalili međusobno, a na kraju su se izgrlili i veseli napustili pozornicu. A mi smo veseli napustili ovogodišnji Sziget, u nadi da će neki hrvatski festivalski organizatori koji su viđeni na licu mjesta uspjeti dobiti dobrih ideja za sljedeće godine...

pedja // 14/08/2012

> vidi sve fotke // see all photos