Nove izvođače često biram po izgledu omota albuma jer se po njima prilično precizno da naslutiti što očekivati od glazbe, kojem žanru pripada, shvaća li se taj bend (pre)ozbiljno ili jesu li pri odabiru svojih korica bili inspirirani ili možda malodušni. Tek ako se nekim bendom počnem znatnije opsjedati saznat ću sve, kako im se zovu kućni ljubimci, što su po horoskopu i što vole jesti, ne bi li time bolje razumjela i njihovu glazbu, ali u prvih nekoliko slušanja, osim grada iz kojeg dolaze i omota albuma, širi kontekst nije mi pretjerano bitan. Omot za prošlogodišnji album Toro y Moi prikazuje usta u krupnom planu koja krase slabašni, rijetki brkovi, dok iz njih vire pipci nekakve sluzave moruzgve koju se ta usta upravo spremaju pojesti. Ako je gadan barem je upečatljiv, ali da nije bilo upornog Tihomira, Toro y Moiu presudila bih po koricama i zaobišla album u širokom luku. Underneath the Pine, doduše krasnog naslova, postao mi je na kraju jedan od omiljenih albuma za lagano slušanje i maštanje o njihanju s koktelom u ruci, u ležaljci razapetoj između dvije palme negdje na pješčanoj plaži. Ne toliko zahtjevan da bi tražio ikakav napor, prilagođavanje ukusa, privikavanje na stil i pronicanje u dubinu, već pitak i prozračan kao poslovična limunada s dvije kockice leda. Na njemu su utjecaji raznoliki, od chill wavea kakvog se može naći na nizu kompilacija za upravo takvo plažno uživanje, kao na pjesmi Chi Chi, preko laganog italo disca u pjesmi New Beat ili meni omiljene How I Know pod utjecajem popa šezdesetih ili novijeg Stereolaba, dok, recimo, Elise na početku neodoljivo podsjeća na Chicanea i te karakteristične klavijature koje kao da plutaju na valićima. Nedavno izdan drugi album June 2009 više je lo-fi, s pregršt iskrivljenih i prigušenih zvukova mekanih klavijatura i vrlo opuštenom, losanđelovskom atmosferom, što god to značilo; nešto kao Ariel Pink na posljednjem albumu. Toro je zapravo solo projekt mladca Chazwicka Bundicka iz Južne Karoline, koji uživo nastupa s cijelim pratećim bendom kojeg čine basist, gitarist, koji povremeno uskače i na klavijaturama i samplovima, i bubnjar, a uživo zvuče nešto neposrednije i glasnije, no materijalom klize bez većih varijacija i improvizacija naspram albuma. Kao da su još pomalo plahi i sramežljivi u nastupima uživo, no možda bi se i publika malo više animirala da su se oslobodili i usudili iskoračiti iz unaprijed zacrtanog scenarija. Pouzdajući se pretežno u pjesme s Underneath the Pine koje su plesnije i prikladnije za živu svirku, prošarali su hitovima poput Got Blinded, Still Sound i već spomenute How I Know, vratili se i na kratki bis, i pružili nam vrlo ugodan i opuštajuć koncert, kojem je jedina zamjerka što je možda bio malo prelagan. (Samo je moj problem što bi meni bilo draže da su bili malo raščupani, povremeno se malo derali ili po nečemu malo snažnije lupali.) Uz gledanje zalaska sunca, promatranje odsjaja svjetala na zelenkastoj površini vode, orošenu čašu pića, bavu i Toro Y Moi, jarunska se obala barem na jednu večer preselila na neki udaljeni, tropski žal na kojem je ovakvo uživanje jedina briga.

andrea // 08/07/2012