Koncert koji smo imali prilike pogledati u klubu Cankarjevog doma u Ljubljani (vrlo lijep i dobar koncertni prostor koji se nalazi na jednom od viših katova nebodera u središtu i pruža visinski pogled na Ljubljanu) je bio i zaključni koncert ovogodišnje Druge godbe, festivala sa mnogogodišnjom tradicijom odlične mješavine svjetske (etno, world...) muzike, jazza i drugih vrsta glazbe.

Prvi je nastupio duo Erkan Ogur i Derya Türkan iz Turske. Oba su svjetski znani majstori svojih instrumenata; Erkan na gitarama i Derya na kemenčeu. Gitare sam napisao u množini jer je Erkan među pjesmama mijenjao gitare od turske tamburice baglama (čita se balama), preko akustične gitare (to je ona sa metalnim žicama) do klasične gitare (to je ona s plastičnim žicama) bez pragova. Gitara bez pragova je naime malo teža za sviranje jer zahtjeva dodatnu preciznost u hvatanju nota i akorada dok istovremeno glazbeniku omogućuje dobivanje različitih međutonova i mikrotonova.

Kemenče je pak tradicionalni turski instrument koji zvukom vjerojatno najviše podsjeća na violinu (također se svira sa lukom) ali je još manji (zapravo vrlo malen i čini mi se da zahtijeva iznimnu preciznost) i drži se naslonjen u krilu.
Nastup ovog dua opisao bih kao iznimno suptilan, nježan, tih ali istovremeno i nadasve meditativan i kako bi u žargonu rekli "trippy". Duo je svirao tradicionalne turske pjesme od kojih je dosta njih bilo još iz dalekog 16. stoljeća. Takve pojedinosti smo između pjesama mogli čuti od Erkana, koji je svojim dubokim glasom (idealnim za kakvu kasnovečernju blues/jazz radio emisiju) najavio većinu pjesama. Unatoč dubokom govorećem glasu, u pjesmama je pokazao impresivan vokalni raspon i često se popeo u visoki registar, specifičan za tradicionalne turske napjeve.

Ono što me je posebno impresioniralo pri ovom duetu je njihovo očito majstorsko poznavanje instrumenata i glazbe, ali izbjegavanje bilo kakvog glazbenog ego tripa u obliku superbrzih soloa ili divljanja po instrumentima. To svakako ne znači da na momente nismo bili svjedoci nevjerojatnog prebiranja po gitarama, koje je podsjećalo na sinkronizirano padanje pikula po spiralnim stepenicama, ili iznimno bogatog zvuka kemenčea koji nas je odvodio ne samo u daleke zabačene turske krajolike već i preko mora vremena u neki drugi davni čas.

Ne, ovo je bila glazba koja nas je preplavljala u valovima, muzika izuzetne dinamike, koja od gotovo čujne suptilnosti preraste u glasan san i onda odluta, pa se vrati, pa ti odlutaš, pa se vratiš... Istina je da je ovakvu glazbu zbilja teško (i besmisleno i pretenciozno) previše opisivati riječima tako da ako uspijete, nabavite ju i slušajte, i naravno ako dobijete priliku, apsolutno ih poslušajte uživo.

Kada su Erkan i Derya završili svoj nastup više nego zasluženim bisom, slijedila je kratka pauza a nakon nje je na binu je stupio bend Amira. Superkratki opis njihove glazbe bio bi tradicionalne pjesme iz "ovih prostora" (čitaj Balkan, bivša Juga ili kako već) sa naglaskom na bosanske sevdalinke ali i znanim makedonskim, crnogorskim, srpskim pjesmama; obrađene u jazz stilu.
Amira je ponudio jedan posve drugačiji zvuk od prvonastupajućeg dueta ali me jednako oduševio, pogotovo jer ih nikada prije nisam slušao pa nisam točno znao što očekivati. Iskreno, kada čujem da netko na jazz način obrađuje "standarde" ili u ovom slučaju tradicionalnu glazbu, malo me uvijek uhvati strah (ili možda točnije predrasude) zbog tolikog broja moderne (vokalne) jazz muzike koja nažalost često uvijek zvuči isto, nenadahnuto i generično (koliko god upleteni muzičari bili dobri).

Moram priznati da se niti jedan od mojih strahova te večeri slušajući Amiru nije obistinio, dapače, baš suprotno. Prvo i najočitije - Amira je pjevačica čija je pojava na bini na prvi pogled tiha i nenametljiva ali ubrzo postane jasno da je kao frontwoman upravo u dovoljnoj mjeri otvorena i komunikativna s publikom, da lijepo predstavi pjesme, bend i poneka svoja razmišljanja i osjećaje o pojedinim pjesmama, stihovima. Kada pjeva, očito je da ima apsolutnu kontrolu nad svojim glasom ali se ne boji napraviti i korak više i na trenutke iskreno pustiti emocije da ju prevladaju. Njen nastup je fizički miran i spektar osjećaja nam dočarava upravo glasom i kojim suptilnim pokretom rukama.
Iako bend nosi njeno ime, svakako ne smijemo zaboraviti niti na ostala tri vrhunska glazbenika. Bojan Z na klaviru je savršeno pokazao zašto je klavir ujedno melodičan i perkusijski instrument, a njegova prava glazbena vrijednost mi se čini opet u činjenici da unatoč očitoj virtuoznosti i mogućnosti da svira sve, nikada ne pada u zamku već spomenutog, notornog glazbenog ego-tripa. Isto vrijedi i za basista Nenada Vasilića (koji osim što ga svira često bas koristi i kao udaraljku) te perkusionista Bachar Khalifea. Svi djeluju kao jedan uglašeni, ritmičko-melodijski instrument.

Tu dolazimo do glavne "fore" kod Amire - aranžmani. Naime, kada bend počne svirati pjesme, ono što čujemo je nedvojbeno jazz i to ritmički vrlo dinamičan, razgiban jazz. Ali kada se na to ubaci Amira svojim vokalom, ona pjeva u klasičnom, tradicionalnom ritmu tih pjesama i sve to zajedno - odlično funkcionira. Dakle, Amira ne mijenja i ne iskrivljuje npr. tradicionalne sevdalinke. Kada bi iz miksa odstranili bend, njen glas je takav kakav te tradicionalne pjesme imaju; i ritmički i melodijski. Nema tu rastezanja slogova i prilagođavanja izgovaranja jazz stilu. I onda dakle, uključimo nazad ostatak jazz benda i sve savršeno paše. Zbog toga zaključujem da se ne radi samo o vrsnim izvođačima već i o glazbenicima sa iznimnim smisao za aranžiranje i skladbe. Još jedna vrlo pohvalna stvar je i ta, da niti u jednom trenutku nisam dobio dojam da bi bend u aranžmanima pjesama imao neki kalup. Svaka je zvučala originalno i drugačije, što je svakako jedan od velikih argumenata zašto ih toplo preporučam svakome da ih posluša u živo (i snimljeno).

Bis Amire je bio jedno lijepo iznenađenje jer su im se Erkan i Derya pridružili na bini u improviziranoj izvedbi tradicionalne pjesme (iskreno se više ne mogu sjetiti naziva pjesme). Iako po riječima Amire prije tog trenutka nikada nisu imali priliku zajedno svirati, osjećao sam da će sa takvim glazbenicima sigurno biti dobro, i bilo je. Osobno omiljeni trenutak mi je bio kada je Derye u drugom dijelu pjesme, na kemenčeu savršenom preciznošću odsvirao odličan solo. Takav spontani glazbeni trenutak skupine glazbenika te kvalitete i profinjenosti je svakako rijedak i vrijedan trenutak.

Nakon prvog zajedničkog bisa, Amira je tu glazbenu večer privela kraju sama otpjevajući zadnju pjesmu. Emocionalno i tiho, kao uspavanku da nas uspava nazad u stvarnost jer smo u Cankrajevom domu doživili nešto posebno, iskonsko, sanjsko...

dario jazbec hrvatin // 30/05/2012