Imao sam jednu fazu krajem dvedesetih i početkom dvijetisućitih kad sam išao na techno-partyje. Pojelo se boba i nasušalo duc-duca, tj. housea, tech-housea i njihovih silnih bastarda, ali iz nekog razloga nikad house nisam prihvatio kao muziku za slušanje, već isključivo kao muziku za drogiranje i beskonačno đuskanje do sitnih popodnevnih sati naredni dan. I znam da će se sad naći hrpa houseoljubaca koja će mi spočitavati slijedeću rečenicu, ali meni su svi stilovi svih DJ-eva koje sam gledao bili slični, ako ne i isti. Među morem priučenih "puštača muzike" jedino su mi Garnier i Van Dyke odskakali od gomile, a ostalo sam znao samo po imenu. Vjerojatno bi i svekoliki technoljupci rekli isto za vrstu muzike koju ja slušam, ali nećemo sad o tome. Jedina elektronska muzika koja me je ikad uspjela zarobiti bio je drum'n'bass i njegovi bezbrojni okoti. Ta je muzika bila dovoljno nervozna i rastrzana, a opet dovoljno ustaljenih pravila da me natjera da plešem i bez stimulansa.

LTJ je definitivno jedan od pionira koji su, uz Goldieja, Meat Beat Manifesto, Grooveridera, Aphroditea i neke danas zaboravljene DJ-e iz ostataka junglea i breakbeat hardcorea stvorili drum'n'bass kakav ga danas znamo. LTJ je tada bio vrlo mlad, prvi album je izdao kad mu je bilo tek 17, i tada je još uvijek plivao u beskrajnom moru izvođača hardcore rave-scene, i bio je jedan od rijetkih akademski obrazovanih DJ-eva. Kasnije je rodio stil kojeg su novinari nazvali "intelligent drum and bass", što se Bukemu nije osobito svidjelo, a koja uključuje vokale uživo i ponekad udaraljke bilo kakvog tipa.
Bukem je isporučio ono što se od DJ-a njegovog kalibra i očekivalo. Stari majstor, a još nema ni četrdeset, napao nas je milozvučnim udarima hardcore drum'n'bassa slijedeći onu staru izreku: odmah u glavu. Bez ikakve filozofije. Masa je gladna pumpajućih ultrazvučnih baseva i džungloviti ritam za ples bez mozga. Dajmo im da jedu! Ni traga onim finim ambijentalnim lounge- premazima kakve je LTJ često lijepio preko svojih ritmova, a koji su često znali opustiti pisca ovih redaka. LTJ Bukem uživo je nešto sasvim drugačije. Žešće i plesnije u svakom slučaju. I dok takav stil ima svoje prednosti, često mi se činilo da taj početni buzz koji nadođe kad se ritam prebaci u petu (kako da se engleski ne proserem u izvješću s koncerta engleske elektronske muzike, kažite mi, svi vi pravovjerni Hrvati), ne traje dovoljno dugo da bi me tjerao da plešem cijelo vrijeme. Nije tu pomagao ni MC Conrad, njegov vjerni sidekick i pratilac, zadužen za atmosferu i komunikaciju s auditorijumom, koliko god skakao i vikao na auditorijum. Kakav fini bombončić bi zasigurno dao energiju pojedenu obilnim količinama piva, no na ovom sam partyju odlučio biti čist, kako bih mogao što vjernije prenijeti ugođaj s koncerta. Zato većini ostale mase to nije predstavljalo problem, pa je zadovoljna đuskala u mraku i znoju dok im se svijest poništavala u ekstazi izazvanoj drogom. Tako sam nekad i ja izgledao, dok sam zgrčenih vilica i kao ugljen crnih očiju žicao prijeko potrebne cigarete i vodu. Ako ste bili tamo, možda ste me i vidjeli, ali me sigurno niste prepoznali, he, he, he...
Ali sad sam se zadovoljio samo pivom i pelinkovcem.

djole // 20/04/2012